đakon (grč. δıάϰονος: sluga), u kršćanstvu, službenik po stupnju najbliži svećeniku. U ranokršćansko doba pomoćnik biskupa pri dijeljenju sakramenata i u milosrdničkoj djelatnosti. Spominju ih Djela apostolska (izbor sedmorice đakona), a službu đakona prvi opisuje Pavao (1. poslanica Titu). U srednjem vijeku uloga mu je na Zapadu bila svedena na pomoćnika svećeniku, ima najviši od nižih redova, liturgijska mu je odjeća dalmatika i štola prebačena preko ramena. U Katoličkoj crkvi nakon II. vatikanskoga sabora dobio veće ovlasti: može krstiti, pričešćivati i propovijedati; ujedno se obnavlja služba »permanentnog đakonata«, koju obnašaju zaređeni svjetovnjaci (laici). Kod luteranaca je pomoćnik u župnoj djelatnosti pa i onda kada ima sve redove te Crkve; kod prezbiterijanaca je svjetovnjak koji dijeli milostinju, kod baptista i nekih drugih voditelj materijalnih poslova zajednice. Kod anglikanaca postoje žene đakoni.
