Alfirević, Frano, hrvatski književnik (Zadar, 11. IX. 1903 – Zagreb, 2. II. 1956). Studirao romanistiku i slavistiku u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade nagrađen za raspravu o životu bretonskih ribara. Radio kao gimnazijski profesor u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zemunu i Zagrebu. Pisao pjesme, eseje, putopise i kritike. Poezijom (Pjesme, 1934; More i daleki gradovi, 1941; Izabrane pjesme, 1952) prevladavaju teme mora, primorskih mjesta i bosanskih krajolika, a obilježavaju je okrenutost intimi i tišini introspekcije te ispovjedni, elegični tonovi. Alfirević poetski tematizira često do krajnosti ogoljen osjećaj tjeskobe i nemoći pred svijetom koji je za nj nepregledna riznica patnje i boli, a to rađa pjesničku melankoliju i nostalgičnu lirsku meditativnost. Povratak tradicionalnijim oblicima poetskoga govora, ali i ekspresionistička iskustva te narativnost, odrednice su njegova pjesničkog djela. U putopisnoj prozi (Putopisi i eseji, 1942) kritika ga naziva Matoševim učenikom, jer u stvarnome krajoliku pronalazi sličnost s duhovnim. Prevodio s talijanskoga i francuskoga (G. Ungarettija, L. Pirandella, G. Leopardija, P. Lotija, A. Francea, P. Valéryja).
