dosjelost ili uzukapija (lat. usucapio, od usus: poraba + capere: steći), stjecanje vlasništva na tuđoj stvari posjedovanjem te stvari tijekom vremena određenog zakonom i uz određene uvjete. Dosjelost je izvorni način stjecanja vlasništva, jer se vlasništvo stječe bez oslonca na volju i pravo dosadašnjega vlasnika. Prvi je put regulirana u rimskom pravu. Da bi posjednik dosjelošću stekao vlasništvo na stvari, prema pravilima klasičnog rimskog prava bilo je potrebno ispuniti sljedeće uvjete: da je stvar sposobna (res habilis) za stjecanje vlasništva; da je posjed zakonit, utemeljen na valjanoj pravnoj osnovi (iusta causa); da je posjed pošten ili u dobroj vjeri (bona fides), tj. da posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova; da je posjed (possessio) trajao neprekinuto određeno vrijeme (tempus), koje se naziva rok dosjelosti. Navedena pravila rimskoga prava u potpunosti su ugrađena i u moderne građanske zakonike (austrijski Opći građanski zakonik – OGZ iz 1811), a preuzelo ih je i suvremeno hrvatsko pravo. Prema hrvatskom stvarnom pravu postoje dvije vrste dosjelosti: redovita i izvanredna. Za redovitu dosjelost traži se tzv. kvalificiran posjed, tj. pošten, zakonit i istinit posjed, a za izvanrednu samo pošten posjed. Kod redovite dosjelosti, rok dosjelosti za pokretnine iznosi 3 god., a za nekretnine 10 godina. Kod izvanredne dosjelosti, rok dosjelosti za pokretnine iznosi 10, a za nekretnine 20 godina.
