struka(e):

detektor (kasnolat. detector, od lat. detegere: otkriti; preko engl. i njem.), uređaj za otkrivanje tvari ili predmeta ili za opažanje pojava.

1. U kemiji, uređaj kojim se otkriva prisutnost tvari, najčešće štetnih ili otrovnih, a osniva se na kemijskoj reakciji tih tvari s karakterističnim reagensom ili na određivanju nekoga njihova karakterističnog fizikalnog svojstva, npr. toplinske vodljivosti, apsorpcije svjetlosti i sl.

2. U radiotehnici, povijesni naziv prvih demodulatora; prvo je to bio koherer, zatim elektrolitički detektor, kristalni detektor, elektronska cijev i dr., pa su se i najjednostavniji radioprijamnici s takvim demodulatorima nazivali detektorima. Zato je i danas detektor kadšto naziv za demodulator. (→ modulacija; radioprijamnik)

3. U fizici, uređaj ili sustav za određivanje svojstava ili prepoznavanje: čestica i zračenja. Prvi jednostavni detektori ionizirajućeg zračenja bili su plinski detektori, kod kojih u plinskoj tvari detektora pod visokim naponom upadno zračenje stvara elektrone i ione (signal). Takvi su detektori ionizacijska komora, proporcionalni brojač (prepoznaje vrste čestica i njihove energije), Geiger-Müllerovo brojilo. Uobičajena je podjela na dvije velike skupine detektora: detektori na osnovu elektromagnetskoga djelovanja, kod kojih strujni ili naponski impulsi nastaju prolaskom čestica, i detektori vizualnog učinka. Prvoj skupini pripadaju već spomenuti plinski brojači, Wilsonova komora, fotodetektor, scintilacijsko brojilo, poluvodički detektori, višežične proporcionalne komore, komore s mjehurićima, komore s projekcijom događaja u električnom i magnetskom polju te elektromagnetski i hadronski kalorimetri. U drugoj skupini, gdje čestice ostavljaju tragove u materijalu, važne su različite emulzije, komore te filmski detektori. Scintilatori se koriste kao kruti, tekući, organski (plastični) i anorganski detektori i najčešće su u upotrebi. U visokoenergijskoj fizici čestica, na energijama većima od 1 GeV, osobito se koriste Čerenkovljevi detektori i kalorimetri (odslikavajući detektori) fine slojevitosti. Čerenkovljev detektor osjetljiv je na brze nabijene čestice sve dotle dok čestica ima brzinu (vč) veću od brzine svjetlosti (vprag = c/n) u materijalu detektora (→ čerenkovljev efekt). Za mjerenje čestica ili mlazova čestica (jets) u visokoenergijskim sudarima koriste se kalorimetri. Kalorimetar apsorbira ukupnu energiju upadne čestice, stvarajući istodobno signal razmjeran toj energiji. Takva je funkcija osigurana rasporedom slojeva velike gustoće i visokoga rednog broja atoma (npr. olovo) između kojih su ploče scintilatora za svjetlosni odziv, čime se rekonstruira ukupna energija i putanja (verteks) čestice. Kada se želi naglasiti tip čestice i/ili tehnika detekcije govori se, na primjer, o neutronskim detektorima, detektorima nukleonske nestabilnosti, detektorima sakupljačima naboja (CCD), detektorima vremena proleta (TOF), supravodičkim detektorima na niskim temperaturama, interferometrijskim antenama gravitacijskih valova, itd.

U svjetskim akceleratorskim središtima, gdje se koriste najmoderniji detektori, sudjeluju mnogobrojni hrvatski fizičari. Npr. u otkriću masivnih W-bozona i Z-bozona (CERN, 1983) sudjelovao je Danijel Denegri, a u otkriću tronukleonskoga udarnog presjeka u pionskoj apsorpciji (PSI, 1985) Tomisla Petković.

Citiranje:

detektor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/detektor>.