Debussy [dəbysi'], (Achille-) Claude, francuski skladatelj (St. Germain-en-Laye, 22. VIII. 1862 – Pariz, 25. III. 1918). Nadaren pijanist, na pariškome Konzervatoriju studirao glasovir, poslije i kompoziciju, te pod vodstvom E. Guirauda 1883. osvojio drugu, a iduće godine i prvu Nagradu grada Rima (Prix de Rome) kantatom Rasipni sin (L’Enfant prodigue). Putovao kao pijanist u Italiju, Austriju, Rusiju, Njemačku, Englesku, Nizozemsku, Madžarsku, a 1890. očarao ga je i inspirirao javanski gamelan predstavljen na Svjetskoj izložbi u Parizu. U to doba živio je bohemski, s burnim vezama i prijateljstvima. Godine 1901. postao je glazbenim kritičarom La Revue blanche, 1909. imenovan je članom savjeta pariškoga Konzervatorija, a objavljena je i njegova prva biografija. Posljednji je put nastupio pred publikom 1917. u izvedbi svojega posljednjega djela, Sonate za violinu i klavir.
Jedina potpuna Debussyjeva opera Peleas i Melisanda (Pelléas et Mélisande, 1902), skladana na temelju drame M. Maeterlincka, tek poslije prepoznata kao jedan od temelja moderne francuske glazbe, očituje skladateljevu privrženost Wagnerovim idejama, no dočekana je s podijeljenim mišljenjima. Uz još četiri nepotpuna operna rada, skladao je balete i scensku glazbu. Najznamenitija su mu djela pisana za glasovir, orkestar te glas. Prednost je davao otvorenim i slobodnim formama s mozaički nanizanim glazbenim idejama. Simfonijsku suitu Proljeće (Printemps, 1887., potpuna partitura je izgubljena) rimski je žiri ocijenio kao djelo »individualne boje« i s »određenim impresionizmom«. Orkestralne skladbe (Preludij za poslijepodne jednog fauna – Prélude à l’après-midi d’un faune, 1894; simfonijske skice More – La Mer, 1903–05; suite Nokturni – Nocturnes, 1897–99., Slike – Images, 1905–12. i dr.) obilježavaju specifična instrumentacija (istaknuta uporaba drvenih puhača u odnosu na limene, nestandardne udaraljke) i »tonsko slikanje«, dok je u svim vrstama skladbi često prisutna pentatonika, razlaganje klasične harmonije u slobodnom nizanju akordȃ i kromatike, raznovrsna ritmika te izbjegavanje izrazitoga melodijskog elementa. Među glasovirskim djelima ističu se Preludiji (1910; 1912–13), Children’s Corner (1906–08), etide (1915) i dr., a od komornih skladbi gudački kvartet (1894) i violinska sonata (1916–17). Skladao je vokalno-orkestralnu glazbu te solo pjesme na tekstove P. Verlainea, S. Mallarméa i dr.
