D

D. 1. Šesto slovo hrvatske abecede, u mnogim suvremenim abecedama četvrto slovo. U glagoljici mu odgovara slovo  (uglato hrvatsko ), koje bilježi i brojevnu vrijednost 5 (pet), a u ćirilici mu odgovara slovo , koje bilježi i brojevnu vrijednost 4 (četiri).

Slovo D podrijetlom je starosemitsko daleth, koje u najstarijim spomenicima ima oblik trokuta. Riječ daleth znači vrata, pa se znak vjerojatno razvio iz piktograma koji pokazuje trokutast otvor šatora. U nekim je inačicama jedan krak trokuta produžen, a u nekima je jedna stranica otvorena pa je slovo svedeno na dva pravca koji se sastaju pod oštrim ili pravim kutom. Grci su preuzeli i ime (grč. délta) i znak. U većini starogrč. alfabeta délta ima oblik istostraničnoga ili istokračnoga trokuta: klasični jonski alfabet ima trokut s horizontalnom stranicom (Δ). Od oblika kojima je jedna stranica okomita, a kut pod kojim se druge dvije sastaju okrenut desno ili lijevo (, ) zaobljivanjem su se razvili polukružni oblici (, ). Takve su oblike preuzeli italički alfabeti, a u lat. urbanom alfabetu ustalio se oblik D i on se kao tiskana majuskula održao do danas. U mlađoj kurzivi polukrug je na lijevoj strani dok se vertikala s desne strane produžila, a u karolini se pojavljuje oblik posve sličan današnjoj tiskanoj minuskuli (d).

Staro ćirilično slovo »dobro« () održalo se do danas, a nepromijenjeno je preuzeto iz grčkog pisma. Oblo glagoljično slovo »dobro« () vjerojatno je nastalo izokretanjem slova  (»v«), a hrvatskoglagoljsko uglato  kao i neke oble inačice toga slova: ta asimetričnost trebala je, vjerojatno, poslužiti da se bolje razlikuje od slova  (»l«).

Glas d u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskog glasa d, koji odgovara starijemu d: dar (darъ < *dōru), deset (< desętь < *deśimti) i aspiriranomu dʰ: med (< medъ < *medʰu), dim (< dymъ < *dʰūmu), u pojedinačnome slučaju starijemu n: devet (< devętь < *nevinti; prema desętь). U asimilaciji po zvučnosti d potječe od t ispred zvučnog šumnika: svadba (< svatьba), a po analogiji nastaje u pojedinačnom slučaju od n: kod (< konъ; prema nad, pod, pred). Osim toga d dolazi u europeizmima i u pozajmljenicama iz drugih jezika: dativ (< lat. dativus), dekor (< franc. décor), dukat (< tal. ducato), don (< španj. i tal. don), drakula (< rum. dracul), diler (< engl. dealer), deka (< njem. Decke), dikobraz (< češ. dikobráz), dača – ljetnikovac (< rus. dača), demon (< grč. daimon), darma (< sanskrt. darma), doboš (< madž. dobos), dućan (< tur. dükkȃn).

2. U matematici, znak (d) za diferencijal i derivaciju, npr. dx: diferencijal od x; dy/dx: derivacija od y po x; u geometriji, znak (d) za promjer (dijametar) i dijagonalu.

3. U kemiji (D), simbol za vodikov izotop deuterij.

4. Znak iznimno dopuštene mjerne jedinice dan (d).

5. Znak decimalnoga predmetka mjernih jedinica deci- (d), znači 10^–1.

6. Kod anglosaskih naroda, kratica (D.) za titulu doctor, npr. M. D. (medicinae doctor: doktor medicinskih znanosti), Ph. D. (philosophiae doctor: doktor filozofije).

7. U latinskim natpisima i tekstovima, kratica (D.) za ime Decimus (Decim), pridjev Divus (božanski), za Deus (Bog), Dominus (Gospodin); kratica (d.) za datum (predano, datirano), dies (dan) itd.

8. Kratica (d) za jugoslavensku valutnu jedinicu dinar (od lat. denarius), za engleski sitni novac penny, odnosno pence.

9. U sustavu rimskih brojeva znak (D) za broj 500.

10. U glazbenoj abecedi (D, d), drugi ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom d: D-dur ili d-mol. Kratica D znači u harmoniji dominantu, u višeglasju diskant, a u glazbi za instrumente s tipkama d. ili d. m. označuje desnu ruku (od lat. dextra manu, franc. main droite i tal. mano destra).

11. U fizici, znak (D) za apsorbiranu dozu i električnu indukciju; znak (d) za udaljenost.