ć, peto slovo hrvatske abecede, počelo se u hrvatskim tekstovima pojavljivati oko 1835. Preuzeto je iz poljskog pisma (iz Lazarzove abecede). Prije toga glas ć pisao se različito, najčešće kao ch, ali i kao c, k, g, cs, tj, q, th, thy. P. Ritter Vitezović predlagao je znak vrlo sličan današnjemu: c’.
Razvoj slova kojima se u latinici, glagoljici i ćirilici bilježi štokavski kompaktni, prednjonepčani ć, odnosno čakavski umekšani t, (), u uskoj je vezi s činjenicom da na mjestu tih glasova u praslavenskome pretpostavljamo t’ ili k’. Starocrkvenoslavenska glagoljica ima slovo , a starocrkvenoslavenska ćirilica slovo kojima se bilježe te glasovne vrijednosti, ali i sekvenca št. Već u najstarijim hrvatskim spomenicima, glagoljičnima i ćiriličnima, ta će slova bilježiti glas ć i sekvencu šć. Hrvatsko glagoljično slovo ima umjesto kružića četverokut .
I glagoljično i ćirilično slovo »šta« vrlo su vjerojatno ligature nastale od slova za š i t, tj. glagoljično je nastalo od , a ćirilično kombinacijom Ш i T.
Glas ć u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga palatalnoga *t’ nastaloga u starom jotovanju: svijeća (< *svět’a < *svoitjā), mlaćen (< *molt’enъ < *moltjenŭ) i u skupinama kt, gt ispred prednjih vokala: noć (< *not’ь < *nokti), moći (< *mot’i < *mogtei). Osim toga glas ć nastaje i u nekim primjerima staroga jotovanja skupine sk: išćem (uz zastario i stilski oblik ištem), usp. iskati, i redovito u novom jotovanju t: braća (< bratьja), pruće (prǫtьje) i metatezi jt: doći (< dojti: analogijom onda i ići < iti), a dolazi i u pozajmljenicama: ćelija (< grč. ϰελλίον, mn.), dućan (< tur. dükkân < arap. dukkān), ćorav (tur. kör < perz. kūr), ćakula (mlet. tal. ciacule, mn.).
