Alaupović, Tugomir, hrvatski književnik i političar (Dolac kraj Travnika, 18. VIII. 1870 – Zagreb, 8. IX. 1958). Studirao slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču, gdje je 1894. obranio disertaciju Vila Slovinka – od Jurja Barakovića, s osobitim osvrtom na Pakao u XII. pjevanju. Profesor u Sarajevu (1904–10), upravitelj Velike gimnazije u Tuzli (1910), savjetnik u odjelu za školstvo i nadzornik srednjih škola u BiH (1913–15). Godine 1916. je zbog jugoslavenske orijentacije bio prisilno umirovljen i interniran. Sudjelovao je u pokretanju mnogih hrvatskih organizacija u BiH, poput Hrvatskog potpornog društva »Napredak«, Hrvatskog pjevačkog društva »Trebević«, Hrvatske banke, Hrvatske narodne zajednice i dr. Od 1917. do kraja rata bio je tajnik Matice hrvatske u Zagrebu. Član Narodnoga vijeća Države SHS u Sarajevu (1918), ministar vjera u prvoj vladi Kraljevine SHS u Beogradu, šef Povjereništva za prosvjetu u Zagrebu (1921), 1922–29. potpredsjednik Državnoga savjeta, osnivač odbora Demokratske stranke. Od 1931. živio u Zagrebu. – Pisao pretežno epske pjesme (Nesuđenica, 1892). Stihovi su mu domoljubni i retorični (Naše rane, 1898), s motivima iz hrvatske povijesti, kojima je želio potaknuti buđenje nacionalne svijesti. U nekim je pjesmama naglašena i socijalna tematika. Objavio je kritičke napise o Bogoslavu Šuleku, Antunu Nemčiću, Ivanu Sergejeviču Turgenjevu, studije o fra Grgi Martiću (1907), Ivanu Franji Jukiću (1907) i dr.
