Čajkovski (Čajkovskij) [čajko'fsk’ij], Pjotr Iljič (Pëtr Il’ič), ruski skladatelj (Votkinsk, 7. V. 1840 – Sankt Peterburg, 6. XI. 1893). Napustivši 1863. službu u ministarstvu pravosuđa, 1862–65. studirao glazbu na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, gdje je na njegovo formiranje najsnažnije utjecao njegov profesor kompozicije A. G. Rubinštejn. Između 1866. i 1878. bavio se predavanjima i pisanjem udžbenika, kritikom i intenzivnim skladanjem. Nakon neuspjela braka 1878. otišao je u inozemstvo, gdje je do 1884. putovao Italijom, Njemačkom, Francuskom, Austrijom, Švicarskom i Ukrajinom. Materijalnu neovisnost stekao je zahvaljujući meceni Nadeždi von Meck. S njom je vodio bogatu prepisku (1876–90), koja je poslužila istraživačima kao izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim koncepcijama Čajkovskoga. Od 1887. nastupao je i kao dirigent svojih djela na turnejama po Europi i SAD-u. – Pri usporedbi s djelima Petorice uvriježilo se mišljenje o nedovoljnoj zastupljenosti nacionalnog glazbenog izraza u skladateljskom opusu Čajkovskoga, ali je danas prihvaćeno stajalište da se Čajkovski služio i zapadnoeuropskim formalnim skladateljsko-tehničkim obrascima i ruskim folklornim glazbenim naslijeđem. To je rezultiralo autentičnim skladateljskim izrazom kasnoromantičke provenijencije, koji je obilježen bogatom paletom harmonijskih postupaka, sjajnim orkestralnim koloritom, dotjeranom formom zasnovanom na klasičnoj tradiciji i za rusku glazbu paradigmatičnim melodijskim pomacima široka raspona. – U skladateljskom opusu Čajkovskoga zastupljene su sve glazbene vrste. Među orkestralnim djelima ističe se 6 simfonija, posebice 4. u f-molu (1877), 5. u e-molu (1888) i 6. Patetična (Patetičeskaja, 1893) u h-molu, zatim iznimno popularna Serenada za gudački orkestar (1880), uvertire fantazije Romeo i Julija (Romeo i Džul’etta, 3 verzije, 1869., 1870. i 1880) i Hamlet (Gamlet, 1888), fantazije Bura (Burja, 1873) i Francesca da Rimini (Frančeska da Rimini, 1876), Talijanski capriccio (Italjanskoe kapriččio, 1880), uvertira 1812 (1880). Čajkovski je i prvi veliki ruski majstor koncerta. Najglasovitiji su Koncert za klavir i orkestar u b-molu (1875) i Koncert za violinu i orkestar u D-duru (1878). Od njegovih 10 opera danas se izvode dvije, obje prema Puškinovim tekstovima: Evgenij Onegin (1878) i Pikova dama (Pikovaja dama, 1890). Glazbenoj sceni pripadaju i popularni baleti, kojima je Čajkovski bitno pridonio razvoju te vrste: Labuđe jezero (Lebedinoe ozero, 1876), Trnoružica (Spjaščaja krasavica, 1889) i Orašar (Ščelkunčik, 1892). Pisao je i za glasovir, a u više od 100 solo popjevaka Čajkovski nastavlja tradiciju Glinke i Dargomižskoga. Skladao je i veća vokalna djela (kantate, zborovi, Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, 1878), scensku i komornu glazbu.
