čaj ili kineski čajevac (Camellia /Thea/ sinensis), grmolika biljka iz por. čajeva (Theaceae) sa zimzelenim listovima i pravilnim bijelim ili ružičastim, mirišljivim cvjetovima s mnogo prašnika. Listovi sadrže kofein (ili tein), teobromin, teofilin, tanin i eterično ulje. Od njih se sušenjem i fermentacijom dobiva »ruski« ili »kineski« čaj koji služi za pripremanje napitka. Prema načinu preradbe razlikuje se: crni čaj, koji se dobiva tako što se lišće nakon berbe suši (vene) prirodno ili forsirano, u struji toplog zraka, u bubnju ili tunelu za sušenje. Zatim se listovi uvijaju ručno ili usitnjavaju strojevima. Slijedi izlaganje fermentaciji u kontroliranim uvjetima vlage i temperature, nakon čega se dalje suše vrućim zrakom koji prekida fermentaciju. Prirodno trajanje procesa sušenja i fermentacije daje bolju kvalitetu čaja. Zeleni čaj ne prolazi proces fermentacije, a ulong čaj polufermentiran je, pa ima neka obilježja i crnoga i zelenoga čaja.
Poznat u Kini već u V. st., čaj su u IX. st., kako se čini, prenijeli budistički svećenici u Japan, gdje je u XII. st. ušao u opću potrošnju, a zatim postao i predmet posebnog rituala, tzv. japanske »čajne ceremonije«. Čaj su u Europu donijeli trgovci nizozemske Istočnoindijske kompanije sredinom XVI. st. pod nazivom tei, prema amojskome kineskome narječju (odatle tal. té, franc. thé, engl. tea). U drugoj polovici XVII. st. čaj je upoznala cijela Europa. U kantonskom dijalektu to se piće nazivalo ča; ta je riječ preko Indije i Perzije došla u prvoj polovici XVII. st. u ruski jezik, iz kojega su je preuzeli drugi slavenski jezici. Čaj se isprva u Europi upotrebljavao pretežito u medicinske svrhe. Razvoj trgovine čajem načinio ga je pićem sve popularnijim, i to posebice u Engleskoj, Sjevernoj Americi i Rusiji. Kada je Engleska posebnim zakonom o nametu na čaj (Tea Act, 1773) pokušala osigurati monopolistički položaj engleske Istočnoindijske kompanije u svojoj sjevernoameričkoj koloniji, kolonisti u Bostonu, a zatim i u nekim drugim mjestima, bacili su u znak prosvjeda engleske terete čaja u more, pa je tako sukob oko čaja ušao u anale (Bostonska čajanka) kao predigra Američke revolucije.
Do XIX. st. čaj se uzgajao u Kini i Japanu, poslije toga u Indiji, na Ceylonu, Sumatri, Javi i Taiwanu, a zatim i u Australiji, Brazilu, u južnom dijelu SAD-a i u SSSR-u, a danas u dvadesetak zemalja. Najveći proizvođač čaja do početka XX. st. bila je Kina, zatim je to mjesto zauzela Indija, koja proizvodi oko trećine svjetske proizvodnje, a to iznosi oko 2,7 milijuna tona (1997). Najveći potrošači čaja: Velika Britanija 2,6 kg, Turska 2,08 kg, Sirija 1,67 kg i Iran 1,46 kg godišnje po stanovniku.
