č, četvrto slovo hrvatske latinice; nalazi se i u češkoj, slovačkoj, slovenskoj, lužičkoj, litavskoj i letonskoj abecedi. U glagoljici mu odgovara slovo (hrvatskoglagoljsko ) koje se nalazi na 28. mjestu glagoljične azbuke i njime se bilježi brojevna vrijednost 1000 (tisuću). U ćirilici mu odgovara slovo , koje se u staroj ćiriličnoj azbuci nalazi također na 28. mjestu, ali se njime bilježi brojevna vrijednost 90.
Današnji latinični oblik toga slova uvela su Češka braća kada su Husovu dijakritičku točku nad c (ċ) zamijenila kvačicom (č). Na hrvatskom prostoru dijakritički znakovi upotrebljavali su se vrlo rano: u imenu župana Godečaja na nadvorju crkve sv. Križa u Ninu (oko 800. god.) i u terminu »tepči« u natpisu iz XI. st. (crkvica sv. Petra u Kaštelima) iznad slova c nalazi se osebujni vijugavi znak. Šime Budinić (1530–1600) upotrijebio je i izokrenuti apostrof (»spiritus asper«, c̉), a Pavao Ritter Vitezović (1652–1713) kapicu (ĉ). Ljudevit Gaj je 1830. za foneme /ć/ i /č/, ne razlikujući ih, upotrijebio slovo c̃, ali je uskoro posve prevladao današnji oblik toga slova. Prije Gajeve reforme u hrvatskoj je latiničnoj pismenosti prevladavalo bilježenje fonema /č/ po talijanskim, madžarskim i njemačkim uzorima: c, ci, z, ch, cs, tch, tsch. Osobito se često (posebice u tekstovima iz Dalmacije) upotrebljava slovo ç, koje je, međutim, moglo imati i druge glasovne vrijednosti. U mnogim suvremenim latiničnim pismima fonem č bilježi se slovom c ili skupom slova u kojem se to slovo nalazi.
Glagoljično slovo () zove se črv (črьvь) i oblikovano je od dvaju dijelova: gornji dio sastoji se od dviju vodoravnih linija omeđenih kratkim okomicama, a donji od okomice koja se spušta od sredine slova i završava u najstarijoj glagoljici kružićem, a u hrvatskoj glagoljici četverokutom. Riječ je, možda, o kombinaciji slova ш (glagoljično š) s nekim dijakritičkim znakom. Nisu uspjeli pokušaji da se izgled glagoljičnoga slova dovede u vezu sa slovima u drugim tada poznatim pismima.
Ćirilično slovo moglo je nastati po ugledu na neko slično slovo u semitskim alfabetima, npr. cade ili kaf u hebrejsko-samaritanskom pismu.
Glas č u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskog č nastaloga od k ispred e, ě (< ē), i (< ī, ei), ь, ę, j: četiri (< četyre < *ketūre), kričati (< *krikēti), čist (< čistъ < *kīstu), čovjek (< čьlověkъ < *kil/o/voiku), čest (< čęstъ < *kenstu), plače (< *plačetь < *plakjeti); glas č dolazi i u onomatopejama (čačkati) i u pozajmljenicama iz drugih jezika: račun (< roman. ratione), čavao (< mlet. tal. chiavello), čembalo (< tal. cembalo), činčila (< španj. chinchila), ček (< engl. cheque), trač (< njem. Tratsch), černozem (< rus. černozëm’), čopor (< madž. csoport), čaj (< tur. çay < perz. čāy < kantonski kin. čā-ye: čajni listovi).
