cvat (latinski inflorescentia), skup cvjetova na istom izdanku cvjetne stapke; najčešće se jasno ističe kao posebna cjelina. Grupiranje cvjetova u cvatove evolucijska je prilagodba biljaka na oprašivače. Cvat definira postojanje pricvatnog lista brakteje (bractea), najčešće u bazi formiranja cvatnih izbojaka. U pazušcima brakteja razvijaju se, na stapkama ili sjedeći, jedan ili više cvjetova. Ovojni listići ili ljuske (phylla ili squamae involucri) obavijaju neke cvatove koji oblikom i funkcijom oponašaju cvijet pa se i nazivaju lažnim cvijetom (pseudanthium).
Po obliku i građi cvatovi se mogu svesti na dva osnovna tipa: grozdaste i paštitaste.
U grozdastih (racemoznih) cvat raste na svom vrhu do potpunog razvoja, a cvjetovi su raspoređeni od baze osi (pa su donji najstariji) prema vrhu (akropetalno) ili se razvijaju od ruba prema središtu cvata (centripetalno). Glavne su vrste toga tipa cvata: grozd (racemus, botrys), u kojega je glavna os dobro razvijena i produžena, a cvjetovi se nalaze bočno na stapkama (npr. bagrem, zanovijet, zumbul); klas (spica), u kojega je glavna os produžena kao u grozda, ali su cvjetovi bez stapki (npr. trputac, sporiš); klip (spadix), modifikacija klasa s odebljalom osi cvata (npr. ženski cvat kukuruza, kozlac); maca ili resa (amentum) u vrbe i topole također je modifikacija klasa u kojega je glavna os povijena; gronja (corymbus) u tipu je grozda s cvjetnim dršcima različitih duljina gdje donji, stariji cvjetovi imaju dulje drške (npr. bazga); metlica (panicula) sastavljena je od većega broja grozdova ili klasova (npr. trave); štitac (umbella) ima vrlo skraćenu glavnu os, a sporedne osi jače su razvijene i izgledaju kao da izlaze iz jedne točke (npr. trešnja, milogled, kotrljan, neke vrste jaglaca). Biljke sa štitastim cvatovima (biljna porodica štitarki, Apiaceae) imaju cvat sastavljeni štitac (umbella composita), koji na sporednim osima prvoga reda nosi male štitce (npr. mrkva, pastrnak, kim), a neke imaju jednostavan štitac.
U paštitastih (cimoznih) cvatova glavna os brzo prestaje rasti i završava cvijetom na vrhu, ispod kojega se razvijaju jedna ili više sporednih osi prvoga reda, a ispod njih sporedne osi viših redova. Cvjetovi se rascvjetavaju od vrha cvata (gdje je najstariji cvijet) prema bazi (bazipetalno), odnosno od sredine prema periferiji (centrifugalno). Glavne su vrste toga tipa cvatova: pravi ili višekraki paštitac (pleiochasium), s više sporednih osi ispod vrha relativne glavne osi (npr. mlječika); dvokraki paštitac (dichasium), u kojega se ispod glavne osi razvijaju dvije sporedne (npr. porodica karanfila); jednokraki paštitac (monochasium), u kojega se ispod glavne osi razvija samo jedna sporedna os. Prema položaju sporednih osi prema glavnoj, ti se cvatovi dijele u uže skupine. Ako se sporedne osi cvata razvijaju u istoj ravnini s glavnom osi, mogu se razlikovati srpak (drepanium), kada su sporedne osi na istoj strani (npr. Juncus bufonius), i pahalica (rhipidium), kada se sporedne osi razvijaju naizmjence na jednu i na drugu stranu (npr. perunika). Kada se sporedne osi ne razvijaju u istoj ravnini s glavnom osi, razlikuju se svitak (bostryx), ako su sporedne osi uvijek na istoj strani (npr. blitva), i kovrčica (cincinus), kada se sporedne osi razvijaju naizmjence na jednu i na drugu stranu (npr. porodica oštrolista, Boraginaceae).
