Crnjanski, Miloš, srpski književnik (Csongrád, Madžarska, 26. X. 1893 – Beograd, 30. XI. 1977). Temeljnu naobrazbu stekao je u franjevačkom klasičnom zavodu u Temišvaru, školovanje nastavio u Rijeci, studij filozofije i povijesti umjetnosti započeo u Beču; 1914. mobiliziran u austrougarsku vojsku. Diplomirao je nakon rata u Beogradu. Radio kao gimnazijski profesor i novinar u Beogradu, od 1935. bio diplomatski službenik u Lisabonu, Rimu i Londonu, gdje je nakon 1945. ostao u egzilu do 1965., kada se vratio u Beograd i nanovo uključio u javni život. Nemirna duha, 1920-ih bio blizak političkoj i književnoj ljevici, u tridesetima se priklonio desnici i uređivao ekstremne Ideje. Prepoznavši njegov talent i objavljujući mu 1917–18. pjesme u Savremeniku, u književnost ga je uveo J. Benešić. U Zagrebu pripadao skupini oko Književnoga juga, a 1919. u Beogradu postao urednik modernističkoga časopisa Dan, potom pak vodeći duh avangardističkoga pokreta (manifest Objašnjenja Sumatre, 1920). Nastala na ekspresionističkom tragu, Lirika Itake (1919) pjesnička je zbirka strasnih i sanjarskih motiva, istodobno pobuna i protiv artizma i protiv kaosa. Disperzivna kompozicija i melankolična osjećajnost podloga su Dnevnika o Čarnojeviću (1921), prvoga poetskoga romana u srpskoj književnosti, predteksta središnje autorske sinteze Crnjanskoga u Seobama (1929–62). Pisac snažnoga zamaha, svestranih interesa i žanrovski raznovrsnoga opusa, Crnjanski je pjesnik, romansijer, dramatičar, putopisac, esejist, memoarist i publicist te prevoditelj i antologičar (Antologija kineske lirike, 1923; Pesme starog Japana, 1929). Jedinstveno u svojoj idejnoj i stilskoj osnovi, njegovo je opsežno djelo određeno dvjema, vremenski znatno odvojenim fazama, s razmjerno dugim prekidom što se podudara s egzilom: prvom fazom do sredine tridesetih i drugom od sredine pedesetih godina. Subjektivno i socijalno došlo je u oba ta razdoblja do izražaja u zapisima, najprije u obliku žanrovski uzornih putopisa (Pisma iz Pariza, 1921; Ljubav u Toskani, 1930; Knjiga o Njemačkoj, 1931), poslije u mozaičnom djelu otvorene strukture Kod Hiperborejaca (1966). Premda se psihološki Roman o Londonu (1971) smatra završnom uporišnom točkom njegova razumijevanja tragizma u čovjeku i zajednici, Seobe su kao metafora i pripovjedna cjelina (stapanjem mita, vizije i povijesne zbilje) krunski književni i idejni dokument po kojem je Crnjanski u srpskoj književnosti postigao status klasika.
