struka(e): |
ilustracija
CRNA GORA, položajna karta
ilustracija
CRNA GORA, grb
ilustracija
CRNA GORA, zastava
ilustracija
CRNA GORA, geopolitička obilježja (2000)
ilustracija
CRNA GORA, Podgorica

Crna Gora, država u jugoistočnoj Europi između Srbije (duljina granice 124 km) na sjeveroistoku, Kosova (79 km) na istoku, Albanije (172 km) na jugoistoku, Jadranskoga mora i Hrvatske (22,6 km) na jugozapadu te BiH (245 km) na zapadu i sjeverozapadu; obuhvaća 13 812 km².

Prirodna obilježja

Crna Gora je uglavnom planinska zemlja (57% područja iznad 1000 m visine) u sastavu Dinarskoga gorja, a sastoji se od pet prirodno geografskih cjelina: Stare Crne Gore, Brda, Škriljavoga gorja, Središnjega nizinskog prostora i Crnogorskoga primorja. Stara Crna Gora prostrana je krška zaravan (800 do 1000 m) nagnuta prema depresiji Skadarskoga jezera. Obuhvaća Katunski krš te Cetinjsko (7 km²), Grahovsko (6,4 km²), Njeguško (3,3 km²) i Dragaljsko polje. Od mora je odvojena primorskim planinama Orjenom (1894 m), Lovćenom (1749 m) i Rumijom (1594 m), a od unutrašnjosti Golijom (1945 m), Lukavicom (2030 m) i Maganikom (2139 m). Brda se prostiru sjeveroistočnim dijelom Crne Gore, a ističu se prosječnom visinom od 1400 do 1700 m i rijetkom naseljenošću. Građena su od trijaskih naslaga i od škriljevaca. Prevladavaju otvoreni ravnjaci s planinama višima od 2000 m: Durmitor (Bobotov kuk, 2522 m), Volujak (2254 m), Ljubišnja (2238 m), Sinjajevina (2253 m), Bjelasica (2137 m). Gušće je naseljeno samo niže područje dolina rijekâ Ćehotine (Pljevaljska kotlina; dio Sandžaka), Tare, Lima i Ibra. Škriljavo gorje područje je jugoistočno od Sinjajevine, a obuhvaća Komove (2487 m) i dio Prokletija (Zla Kolata, 2534 m; najviši vrh Crne Gore). Građeno je od nepropusnih permskih i karbonskih škriljevaca. Središnji nizinski prostor obuhvaća područje Skadarske zavale, dolinu donjega toka rijeke Zete i Nikšićko polje (48 km²). Ondje je prirodno središte i raskrižje putova iz zaleđa (doline Zete i Morače) prema primorju. Najveći dio nizine pokriven je debelim naslagama fluvioglacijalnoga šljunka. Područje oko Skadarskoga jezera močvarno je i neplodno. Crnogorsko primorje obuhvaća uski obalni pojas od poluotoka Oštre (Hrvatska) do ušća rijeke Bojane (granica prema Albaniji) te Bokokotorski zaljev (87,3 km²). Obala je duga 293,5 km i osrednje razvedena (koeficijent razvedenosti 3,0).

Klima je u primorju sredozemna, u Skadarskoj zavali submediteranska, a u unutrašnjosti umjereno kontinentalna do planinska. Srednja srpanjska (ljeto) temperatura u primorju i submediteranskom području iznosi oko 26 °C, u nižim područjima unutrašnjosti 18 do 20 °C, a na visokim planinama (Durmitor, Bjelasica, Visitor, Sinjajevina i dr.) 10 do 14 °C. Srednja siječanjska (zima) temperatura najviša je u primorju (8 °C) i submediteranskim dijelovima (4 do 5 °C); u unutrašnjosti i na planinama kreće se od 0 do –7 °C. Godišnja količina oborina najveća je u planinskom području primorskoga zaleđa (Orjen, Lovćen; oko 5000 mm), gdje u izrazito kišnim godinama padne i do 8000 mm oborina (Crkvice na Orjenu). Primorje prima 1200 do 2000 mm oborina, a samo krajnji sjeveroistok 800 do 1000 mm.

Rijeke pripadaju crnomorskomu (Lim, Ćehotina, Ibar, Piva, Tara) i jadranskomu (Morača, Zeta, Bojana) slijevu. Najdulje su: Lim (219 km; 123 km u Crnoj Gori), Tara (146,4 km), Ćehotina (125 km; 100 km u Crnoj Gori), Morača (99,5 km) i njezin pritok Zeta (65 km), Piva (78 km) te Bojana (41 km; 30 km u Crnoj Gori). Osim Skadarskoga jezera (391 km², od toga 243,1 km² u Crnoj Gori) na granici s Albanijom, postoji i više manjih planinskih jezera: Šasko (3,6 km²), Plavsko (1,99 km²), Crno (0,52 km²), Biogradsko (0,23 km²), Kapetanovo i dr. U primorskome dijelu i Skadarskoj zavali prevladava sredozemna vegetacija hrasta crnike i makija. Šume (mnoge pod zaštitom unutar nacionalnih parkova) pokrivaju oko 40% površine Crne Gore; niži planinski pristranci u unutrašnjosti obrasli su listopadnom (hrast, cer, bijeli grab), viši miješanom (bukva, jela) i crnogoričnom (jela, smreka, crni bor) šumom; na najvišim vrhovima prevladava vegetacija pašnjačkih kamenjara.

Stanovništvo

Prema popisu iz 2011. Crna Gora ima 620 029 st., a prema procjeni iz 2016. godine 622 303 st. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 45 st./km² (2016). Najgušće je naseljeno (100 do 300 st./km²) Crnogorsko primorje (općine Budva, Herceg Novi i Tivat) te Podgorica s okolicom, a najrjeđe zapadni i središnji dijelovi planinske unutrašnjosti (3 do 10 st./km²; općine Plužine, Šavnik i Žabljak). Stanovnici su (2011) Crnogorci (45,0%), Srbi (28,7%), Bošnjaci (8,6%), Albanci (4,9%), Muslimani u smislu narodnosti (3,3%), Hrvati (1,0%; u Boki Kotorskoj), Romi (1,0%) i ostali (7,5%). Najveći dio stanovništva ispovijeda pravoslavlje (72,0%), zatim islam (19,0%), katoličanstvo (3,0%) i dr. (6,0%, 2011). Porast stanovništva usporen je, iznosi 0,1% (2010–15) i neznatno je niži od prirodnoga prirasta stanovništva (0,17% ili 1,7‰, 2015); natalitet iznosi 11,9‰, mortalitet 10,2‰, a smrtnost dojenčadi 2,2‰ (2015). Stanovništvo je u prosjeku staro; u dobi do 14 godina je 19,2% st., od 15 do 64 godine 68,0%, a u dobi od 65 i više godina 12,8% st. (2011). Očekivano je trajanje života 74,7 godina za muškarce i 78,6 godina za žene (2015). Ekonomski je aktivno 268 900 st. (2015), od čega je nezaposleno 17,6% (prosjek EU-a je 9,4%). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,7%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 17,5%, a u uslužnim djelatnostima 74,8% zaposlenih stanovnika (2015). Sveučilišta su u Podgorici (Univerzitet Crne Gore, osnovan 1974. i nekoliko privatnih sveučilišta), Nikšiću (filozofski, osnovan 1988), Kotoru (pomorski, osnovan 1981) i Cetinju (glazbena akademija, osnovana 1980). Službeni je jezik crnogorski, a razgovorni srpski, hrvatski, albanski i bosanski; nepismeno je 1,3% stanovništva starijega od 15 godina (2015). Glavni grad je Podgorica (150 977 st., 2011), a prijestolnica Cetinje (13 918 st., 2011); ostali gradovi (2011): Nikšić (56 970 st.), Pljevlja (19 136 st.), Bar (13 503 st.), Budva (13 278 st.), Bijelo Polje (12 900 st.), Berane (11 073 st.), Herceg Novi (11 059 st.), Ulcinj (10 707 st.), Rožaje (9422 st.), Tivat (9367 st.), Dobrota (8189 st.), Danilovgrad (5156 st.), Mojkovac (3590 st.) i dr.; u gradovima živi 63,2% st. (2011).

Gospodarstvo

Nakon primanja u članstvo Svjetske banke, Međunarodnoga monetarnog fonda (2007) i Svjetske trgovinske organizacije (2011) pokrenut je niz gospodarskih reformi radi privatizacije državnih kompanija i poticanja stranih ulaganja. Crna Gora je potkraj 2010. dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji, a od sredine 2012. vodi pristupne pregovore. Gospodarski razvoj opterećuju znatne regionalne razlike (sjeverni dio zemlje ima veću stopu nezaposlenosti i slabije je razvijen, a obuhvaća oko 67% ukupnoga obradiva zemljišta, oko 70% šuma, 70% stočnoga fonda, gotovo sve državne hidropotencijale te zalihe ugljena, olova, cinka i dr.). Udjel je siromašnoga stanovništva oko 22% (2020), a stopa nezaposlenosti 14,7% (2022). BDP je 2001. iznosio 1,1 milijardu USD (oko 1910 USD po stanovniku), a do 2008. povećan je na 4,5 milijarda USD (7368 USD po stanovniku). Potom je slijedilo razdoblje sporijega gospodarskog rasta, pad BDP-a od 15,3% (2020) tijekom pandemije bolesti COVID-19, da bi 2021. BDP iznosio 5,8 milijarda USD (oko 9466 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 73%), slijede industrija (oko 20%) i poljoprivreda (7%). U proizvodnome sektoru vodeći su rudarstvo i prerađivačka industrija, te prehrambena, drvna i kemijska industrija. Poljoprivredna je ponuda raznolika. U primorju je čine masline, agrumi, grožđe, lubenice, dinje, breskve, rajčice, dok u unutrašnjosti prevladavaju jabuke, šljive, kruške, kupus, grah, krumpir, žitarice, i dr. Uzgajaju se najviše ovce i goveda, a potom koze, svinje i konji. Sve je veće gospodarsko značenje turizma (uglavnom u primorju), od kojega je 2010. ostvaren prihod od 765 mil. USD, a potom postupno raste te je 2019. iznosio 1,2 mlrd. USD (oko 22% BDP-a). Iste godine broj dolazaka stranih turista bio je 2,5 milijuna (oko četiri puta veći od broja crnogorskoga stanovništva), najviše iz Srbije, Rusije te Bosne i Hercegovine. Pandemija bolesti COVID-19 smanjila je 2020. taj broj na približno 350 800, a prihod od turizma na 180 milijuna USD. Postupni oporavak turizma rezultirao je prihodom od približno 854 milijuna USD 2021., te od 1 milijarde USD 2022. Vrijednost robnog izvoza 2021. iznosila je oko 517 milijuna USD, a uvoza 2,9 milijarda USD (2022. izvoz je povećan na približno 738 milijuna USD, a uvoz na 3,7 milijarda USD). U izvozu prevladavaju mineralne sirovine i metali (aluminij, boksit, olovo, cink i dr.), zatim električna energija, kemikalije, drvni proizvodi, hrana, pića, i dr. Najviše uvozi naftne derivate, vozila, brodove, strojeve i opremu, telekomunikacijske uređaje, lijekove, namještaj, odjeću, hranu, i dr. Prema udjelu u izvozu (2021) vodeći su partneri Srbija (24,5%), Švicarska (11,5%), Bosna i Hercegovina (7,6%), Italija (5,7%), Turska (5,5%) i Kosovo (5,3%); najviše uvozi iz Srbije (19,9%), Kine (9,7%), Njemačke (9,2%), Italije (6,2%), Grčke (5,9%) i Hrvatske (5,5%). Veličina javnog duga prema udjelu u BDP-u smanjena je sa 105,3% (2020) na 84% (2021).

Promet

Duljina željezničke pruge iznosi 250 km; od toga su 224 km elektrificirana (2015). Najvažnije su linije Bijelo Polje–Bar (167 km; dio međudržavne pruge Beograd–Bar) i 2012. obnovljena pruga Podgorica–Nikšić (56,6 km). Cestovna mreža duga je 8614 km (2015; 70% asfaltiranih). U izgradnji je (od 2015) crnogorski dio autoceste Bar–Boljari (granica sa Srbijom)–Beograd (paneuropski koridor X). Glavna je morska luka Bar (oko milijun tona prometa, 2015; uvozno-izvozna luka Srbije). Međunarodne zračne luke nalaze se u Podgorici i Tivtu.

Novac

Novčana jedinica u Crnoj Gori je euro; 1 euro = 100 eurocenta.

Povijest

Prvi poznati stanovnici Crne Gore bili su Iliri, koji su polovicom III. st. pr. Kr. stvorili državu sa središtem oko Boke kotorske i Skadarskog jezera. Za kralja Agrona (prije 230. pr. Kr.) protezala se približno od Neretve na sjeverozapadu do granice Epira na jugoistoku, a nakon rata s Rimljanima za Teute (229. do 228. pr. Kr.) smanjena je približno na područje današnje Crne Gore. Pod rimsku vlast došla je 167. pr. Kr. pa je od početka I. st. uključena u rimsku provinciju Dalmaciju, a od 297. Prevalis. U VII. st. Slaveni su naselili to područje, koje se u izvorima do kraja X. st. nazivalo Dukljom, od XI. st. Zetom, a od XIV. st. Crnom Gorom. Prva (vazalna) državna organizacija u Duklji nastala je u IX. st., za kneza Vladimira (oko 970–1016) došla je pod vlast makedonskog cara Samuila, a potom Bizanta. Knez Vojislav (od 1031) oslobodio je Zetu od bizantske vlasti, a njegov je sin Mihajlo (oko 1050–82) postavio temelje prvoj samostalnoj zetskoj državi i 1077. od pape Grgura VII. dobio kraljevske insignije. Za njegova sina Bodina (1082–1101) Zeta je bila na vrhuncu moći (obuhvaćala je Rašku, Bosnu, Trebinje i Hum), ali se nakon njegove smrti raspala. To je iskoristio srpski veliki župan Stefan Nemanja i do 1189. osvojio Zetu koja je ostala pod srpskom vlašću više od jednog i pol stoljeća. S raspadom srpske države Zeta se osamostalila 1361. s feudalcima Balšićima koji su postupno širili svoju vlast. Nakon smrti Balše III. (1421) vlast u Zeti naslijedio je despot Stefan Lazarević. Nakon pada despotovine 1439., Mletačka Republika osvojila je Zetsko primorje, njezinu vrhovnu vlast u Gornjoj Zeti priznali su Crnojevići, a 1444. to je učinio i Stefan Crnojević. Njegov sin Ivan (1465–90) napustio je Mlečane, ali kad su Skadar i Žabljak 1479. pali u ruke Osmanlijama, nakratko se sklonio u Italiju. Njegovi sinovi upravljali su zemljom kao osmanski vazali, Đurađ (1490–96) i brat mu Stefan (1496–99), kada je Crna Gora pripojena Skadarskomu sandžaku. Poseban položaj u odnosu prema Skadarskomu sandžaku stekla je 1513., kada je za crnogorskoga sandžakbega postavljen Skender-beg (Staniša), sin Ivana Crnojevića. Od početka XVII. st. vodstvo u borbi protiv Osmanlija preuzeli su mitropoliti Cetinjske mitropolije; Crnogorci su sudjelovali u mletačko-turskim ratovima (Ciparski 1570–73., Kandijski 1645–69., Morejski 1684–99) i 1688. zbacili fiktivnu sultanovu vlast, a pod vladikom Danilom (1697–1735) proveli istrjebljenje islamiziranih sunarodnjaka koji se nisu vratili kršćanstvu (istraga poturica). Vladike su nastojali suzbiti plemenske sukobe i krvnu osvetu i ujediniti plemena putem Jedinokupnog sabora svih plemenskih glavara, a njegove odluke za vladike Danila Petrovića-Njegoša postaju obvezne za sva plemena, zatim su uspostavljene veze s Rusijom, pa je Crna Gora kao saveznik 1711. ratovala protiv Osmanlija. God. 1717. u Crnoj Gori ustanovljeno je guvernadurstvo koje je imalo poslužiti širenju mletačkog utjecaja i posredovanja u trgovini. Nakon Danilove smrti 1735. vlast cetinjskih mitropolita postala je nasljednom, pa je Crnom Gorom počela vladati dinastija Petrovića. Izgradnji središnje državne vlasti pridonio je Šćepan Mali (1768–74), koji je smanjio krvnu osvetu, 1771. uveo prvi stalni sud od 12 plemenskih glavara, sastavio prvi stalni oružani odred (tjelesnu stražu). Njegov primjer slijedio je Petar I. Petrović-Njegoš (1781–1830), komu je 1797. povjereno upravljanje vanjskom politikom i zapovjedništvo nad crnogorskom vojskom; uspostavio je 1798. središnje sudsko tijelo, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, i osnovao svoju naoružanu stražu, tzv. perjanike, prvu crnogorsku žandarmeriju, te donio Zakonik opšči crnogorski i brdski i uveo plaćanje poreza po kućama. Nakon pobjede nad Osmanlijama 1813. skupština Crnogoraca i Bokelja u Dobroti 29. X. 1813. proglasila je ujedinjenje Crne Gore i Boke, ali je odlukom Bečkoga kongresa 1815. Boka kotorska postala dio Kraljevstva Dalmacije pod austrijskom vlašću.

Petar II. Petrović-Njegoš (1831–51) u potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao (1831) Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud, 1832. ukinuo guvernadurstvo, uveo kapetanske sudove i u svojim je rukama ujedinjavao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prvi stalni organi središnje državne vlasti u Crnoj Gori. God. 1834. ponovno je osnovana na Cetinju tiskara, a 1842. utvrđene su granice između Crne Gore i Austrije. Petrovićev nasljednik Danilo (1851–60) proglasio se 1852. knjazom, Crna Gora je 1859. stekla samostalnost, a 1876. crnogorska vojska zauzela je Nikšić, Bar, Ulcinj, te otoke na Skadarskom jezeru. Mirom u San Stefanu 1878. Crnoj Gori zajamčena je neovisnost, a na Berlinskome kongresu dodijeljeni su joj gradovi Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgorica, Žabljak, Bar te Plav i Gusinje (koji su 1880. zamijenjeni za Ulcinj). Još 1871. započinje organizacija modernog administrativnog državnog aparata. Uspostavlja se uprava za unutarnje poslove, financije i vojsku; osniva se Knjaževska kancelarija za inostrana djela; 1879. ukinut je Senat, a organizirana su ministarstva i Veliki sud, knez Nikola je 1905. oktroirao ustav, a 1906. provedeni su izbori za Zakonodavnu skupštinu. U političkom životu, pod utjecajem iz Srbije, djelovao je Klub narodne stranke (klubaši) i vladina Prava narodna stranka (pravaši). Nakon otkrivanja urote za uklanjanje kneza Nikole (bombaška afera), knez se obračunao s klubašima 1908., a bili su poremećeni i odnosi sa Srbijom. God. 1910. Crna Gora proglašena je kraljevinom, što je dovelo do njezina udaljavanja od Srbije, Rusije, Austro-Ugarske i približavanja Italiji. Sudjelovala je u I. balkanskom ratu 1912–13. i mirom u Bukureštu 1913. dobila Berane (Ivangrad), Bijelo Polje, Gusinje, Pljevlja, Plav, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U I. svjetskom ratu, kao saveznicu Srbije, okupirala ju je austrougarska vojska 1916., a kralj i veći dio vlade otišli su u Italiju. Predsjednik nove emigrantske crnogorske vlade Andrija Radović pregovarao je sa srpskom vladom o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom i osnovao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, a Velika narodna skupština u Podgorici 26. XI. 1918. svrgnula je dinastiju Petrović-Njegoš i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom; time je crnogorska država de facto prestala postojati, a njezin je teritorij uključen u sastav srpske države. Osim represije, u zemlji su se pogoršavale gospodarske prilike i raslo nezadovoljstvo u narodu, pa su otpori režimu sporadično trajali do 1925. Nakon zavođenja Šestosiječanjske diktature 1929. kralj Aleksandar zabranio je rad svim političkim strankama. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije od 3. X. 1929. stvorena je Zetska banovina, kojoj je po Ustavu iz 1931. pripadala Crna Gora, Hercegovina, Sandžak i južna Dalmacija. Napadom sila Osovine, Crnu Goru okupirala je Italija, koja je anektirala Boku kotorsku, a neke granične dijelove Albanija. Pod protektoratom Italije Crnogorska federalistička stranka pripremala je uspostavu crnogorske države, Nezavisne Crne Gore, koju je 12. VII. 1941. proglasio Crnogorski sabor. Protivnici osamostaljenja Crne Gore (pripadnici KPJ i četnici) započeli su sutradan ustanak. Ustanici su se podijelili na partizane, pod vodstvom KPJ, i na četnike koji su nastupali s velikosrp. pozicija i od jeseni 1941. surađivali s Talijanima. Nakon kapitulacije Italije, partizanske snage zauzele su područje između Lima i Zete, a Nijemci su u ostalom dijelu uspostavili upravu pod svojim nadzorom. U Kolašinu je 15. XI. 1943. održana skupština Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (AVNO), koja je izabrala Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (ZAVNO) i delegate za II. zasjedanje AVNOJ-a. ZAVNO je 13. VII. 1944. prerastao u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO), koja je na zasjedanju 15. IV. 1945. konstituirana u Crnogorsku narodnu skupštinu. Borbe za Crnu Goru završene su u siječnju 1945., kada su jedinice NOV-a ovladale cijelim crnogorskim područjem. Nakon II. svjetskog rata, u sastavu komunističke Jugoslavije, Crna Gora dobila je skupštinu (15. IV. 1945) i republički ustav (31. XII. 1946). Srbiji je 1945. ustupila Metohiju, što joj je kompenzirano stjecanjem većega primorja (južnog dijela austrijske Dalmacije do 1918. i bosanskohercegovačkoga koridora do mora preko Sutorine). Tijekom 1946. kolonizirano je iz Crne Gore u Vojvodinu oko 45 000 st. Ustavnim promjenama 1963. i 1974. Crna Gora unaprijedila je svoju državnost i stekla snažniji položaj u federaciji. Na prvim višestranačkim izborima krajem 1990. pobijedio je Savez komunista Crne Gore (koji se preimenovao u Demokratsku partiju socijalista). Momir Bulatović bio je izabran za predsjednika Predsjedništva (1993. za predsjednika države), a premijer je postao Milo Đukanović. Od uspona na vlast, početkom 1991., oni su podržavali politiku Beograda u jugoslavenskom raspadu (crnogorski rezervisti sudjelovali su u napadima na dubrovačko primorje) kao i stvaranje SR Jugoslavije 1992. kao srbijansko-crnogorske federacije. Tijekom 1992–96. Crna Gora podnosila je međunarodne ekonomske sankcije UN-a nametnute Jugoslaviji, a dio crnogorske vlasti nastojao se odmaknuti od srbijanskog predsjednika S. Miloševića (od 1997. predsjednik SR Jugoslavije). To je vodilo stranačkomu raskolu (1997) i političkom sukobu Bulatovića (sklona Miloševiću) s Đukanovićem, koji Crnu Goru nastoji osloboditi od srbijanskog pritiska, otvoriti je zapadnim investicijama i učiniti ravnopravnom unutar savezne države. Na predsjedničkim izborima potkraj 1997. i na parlamentarnim izborima polovicom 1998. pobijedili su Đukanović i njegova reformistička koalicija, što je osnažilo orijentaciju za većom samostalnošću Crne Gore. Politička suprotstavljanja pojačao je izbor Bulatovića za premijera SR Jugoslavije (1998) te crnogorsko odbijanje nekih saveznih zakona. Tijekom napada NATO-a na Jugoslaviju (1999) crnogorska je vlast svoj teritorij nastojala održati izvan sukoba, čime se suprotstavila saveznoj vladi i jugoslavenskoj vojsci.

U ožujku 2003. SR Jugoslavija reorganizirana je u državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru. Nakon referenduma o neovisnosti (21. V. 2006), Crna Gora je 3. VI. 2006. proglasila neovisnost. Na parlamentarnim izborima 2002., 2006., 2009. i 2012. pobijedila je koalicija koju je vodila Demokratska partija socijalista (DPS) na čelu s Milom Đukanovićem; od 2003. predsjednik države bio je njezin kandidat Filip Vujanović; pobijedio i na predsjedničkim izborima u travnju 2013. Od proglašenja neovisnosti (2006), crnogorska državna politika usmjerena je na približavanje Europskoj uniji i NATO-u. Odnosi sa Srbijom pogoršali su se 2008. s crnogorskim priznavanjem državnosti Kosova; to je opteretilo i odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, utjecajnoj u Crnoj Gori (sporno je i djelovanje kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve). Nakon ruske aneksije Krima (2014) Crna Gora uvodi sankcije Rusiji, u skladu s politikom Europske unije. U listopadu 2015. masovni prosvjed u Podgorici predvodi Demokratski front (koalicija oporbenih stranaka i organizacija); vlast optužuje za korupciju i nepotizam, protivi se približavanju NATO-u i zagovara prorusku politiku. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2016. DPS je ponovno osvojio najviše glasova (drugi je Demokratski front), te stvara koalicijsku vladu koju vodi premijer Duško Marković; predsjednik DPS-a M. Đukanović održao je vodeći politički utjecaj (premijer 2008–10. i 2012–16). Početkom lipnja 2017. Crna Gora je primljena u NATO. Kao kandidat DPS-a Đukanović je pobijedio na predsjedničkim izborima u travnju 2018. Masovni prosvjedi prosrpskih stranaka i vjernika Srpske pravoslavne crkve (SPC) započeli su potkraj 2019. zbog novoga zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim bi znatan dio vjerskih objekata, zemljišta i druge imovine SPC-a postao državno vlasništvo. Prosvjedi su nastavljeni 2020., a politički sukob između vrha SPC-a (najutjecajniji je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović) i državne vlasti trajao je do parlamentarnih izbora u kolovozu 2020. Na njima je DPS osvojio najveći broj zastupničkih mandata, ali nije mogao formirati vladu. Koalicija oporbenih stranaka (Demokratski front, Demokrate, Ujedinjena reformska akcija i dr.) s većinom u parlamentu pristupa stvaranju vlade (predsjednik Đukanović je u listopadu 2020. za mandatara potvrdio Zdravka Krivokapića), što postaje složeno zbog različitih ideoloških polazišta koalicijskih partnera (najutjecajnije podupire SPC, oslabljen smrću mitropolita Radovića potkraj listopada 2020). Vlada pod vodstvom Z. Krivokapića održala se od prosinca 2020. do travnja 2022 (nepovjerenje joj je izglasano u veljači 2022). Potom je novi premijer manjinske vlade (koju osporava Demokratski front, a podupire DPS) postao Dritan Abazović, vođa liberalne stranke Ujedinjena reformska akcija (zamjenik premijera 2020–22). Njegova se vlada održala do kolovoza 2022. kada joj je u parlamentu izglasano nepovjerenje (DPS joj uskraćuje potporu zbog potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC-om, koji je time sačuvao crkvenu imovinu u Crnoj Gori i snažan društveni utjecaj); potom Abazović predvodi tehničku vladu. Osim oko statusa SPC-a, političke su se podjele nastavile i oko borbe protiv korupcije, pristupnih pregovora s Europskom unijom, odnosa prema Srbiji i Kosovu, ruske agresije na Ukrajinu i dr. Politički utjecaj DPS-a i predsjednika Đukanovića oslabljen je nakon lokalnih izbora u listopadu 2022., na kojima DPS sa svojom koalicijom nije uspio sačuvati višegodišnju vlast u više općina i u Podgorici. Đukanović je poražen na predsjedničkim izborima 2023. na kojima ga je u drugome krugu (u travnju) pobijedio Jakov Milatović, član vodstva stranke Pokret Evropa sad, osnovane u lipnju 2022 (bio je ministar ekonomskog razvoja u vladi Z. Krivokapića). Pokret Evropa sad je potom osvojio relativnu zastupničku većinu na parlamentarnim izborima u lipnju 2023; predsjednik predsjedništva stranke Milojko Spajić postao je premijer krajem listopada 2023.

Politički sustav

Prema Ustavu od 22. X. 2007. Crna Gora je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga državljani na općim izborima za mandat u trajanju od pet godina i za najviše dva mandata. Izvršnu vlast ima vlada, koju čine predsjednik, potpredsjednici i ministri. Predsjednik republike predlaže predsjednika vlade, kojega imenuje Skupština. Ona imenuje i ministre na prijedlog predsjednika vlade. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština s 81 zastupnikom. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, predsjednika kojega imenuje Skupština na zajednički prijedlog predsjednika republike, predsjednika Skupštine i predsjednika vlade. Ustavni sud sastoji se od sedam sudaca biranih za mandat od devet godina, bez ograničenja u broju mandata. Administrativno je Crna Gora podijeljena na 23 općine. Državni praznik: Dan državnosti, 13. srpnja (1878).

Političke stranke

Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), osnovana 1991., stranka je lijevoga centra (sljednica je Saveza komunista Crne Gore). Pod vodstvom Momira Bulatovića (predsjednik Crne Gore 1992–98) zauzimala se za očuvanje zajedničke države sa Srbijom (DPS je od 1992. na saveznoj jugoslavenskoj razini bio na vlasti u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, a na republičkoj crnogorskoj vladao je samostalno). Nakon podjela 1997–98. i odlaska dijela članstva (M. Bulatović osniva SNP) stranku od 1998. vodi Milo Đukanović (premijer 1991–98., potom predsjednik 1998–2002). Nakon izbora 1998., 2001. i 2002. DPS predvodi koalicijske vlade (uključujući SDP i dr.), kojima je najčešće na čelu Đukanović (2003–06., 2008–10., 2012–16); početkom 2000-ih djeluje u smjeru državnog osamostaljenja Crne Gore (ostvareno 2006) i njezina sudjelovanja u europskim integracijama. Pobjeđuje i na izborima 2006., 2009., 2012. i 2016. te predvodi vlade samostalno ili u savezu sa SDP-om (do 2015) i strankama nacionalnih manjina (albanskom, bošnjačkom i hrvatskom). Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2020., ali koalicija oporbenih stranaka formira vladu. Nakon izbora 2023. druga je po broju zastupnika (iza stranke Pokret Evropa sad). Članica je Socijalističke internacionale. Socijaldemokratska partija Crne Gore (SDP), osnovana 1993., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem Socijalističke partije Crne Gore i Socijaldemokratske partije reformista (obje osnovane 1990). Sudjeluje u vlasti s DPS-om 1998–2015., potom je u oporbi. Manji broj zastupnika ima nakon izbora 2020., a 2023. ne prelazi izborni prag. Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnog saveza. Socijalistička narodna partija Crne Gore (SNP), osnovana 1998., stranka je lijevoga centra (nastala podjelom u vodstvu DPS-a). Osnivač i prvi predsjednik stranke (do 2000) bio je M. Bulatović (nakon sukoba s novim vodstvom 2001. osniva Narodnu socijalističku stranku Crne Gore koja djeluje do 2009). U oporbi je do izbora 2020., na kojima sudjeluje u koaliciji Za budućnost Crne Gore. Na izborima 2023. sudjeluje u koaliciji s Demokratskim savezom koja osvaja manji broj zastupnika (šesto mjesto). Bošnjačka stranka, osnovana 2006., stranka je bošnjačke manjine. Na izbore 2006. i 2009. izlazi u koalicijama, a potom samostalno; povremeno sudjeluje u vlasti. Peta je po broju zastupnika nakon izbora 2023. Nova srpska demokratija (NSD), osnovana 2009., prosrpska je i proruska stranka. Na izborima 2009. sudjeluje samostalno, od 2012. u savezu Demokratski front (vodeće oporbene formacije 2012–20) u okviru kojega 2020. predvodi koaliciju Za budućnost Crne Gore koju podupire Srpska pravoslavna crkva i koja osvaja drugu mjesto po broju zastupnika, te sudjeluje u stvaranju vlade. Nakon raspuštanja Demokratskoga fronta 2023. ostaje na čelu koalicije Za budućnost Crne Gore koja te godine osvaja treće mjesto po broju zastupnika. Demokrate – Demokratska Crna Gora, osnovana 2015 (nastala je odvajanjem od SNP-a), liberalna je stranka. U oporbi je do izbora 2020., na kojima predvodi koaliciju Mir je naša nacija (osvaja treće mjesto po broju zastupnika) i sudjeluje u stvaranju vlade. Na izborima 2023. u savezu je s URA-om, te zajedno osvajaju četvrto mjesto po broju zastupnika. Ujedinjena reformska akcija (URA), osnovana 2015., liberalna je stranka. U oporbi je do izbora 2020., na kojima predvodi građanski savez Crno na bijelo (osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika) i sudjeluje u formiranju vlade. Vođa je stranke Dritan Abazović (premijer od 2022). Na izborima 2023. u savezu je s Demokratima te zajedno osvajaju četvrto mjesto po broju zastupnika. Članica je Europske stranke zelenih. Pokret Evropa sad, osnovan 2022., liberalna je stranka. Njegov kandidat Jakov Milatović pobijedio je na predsjedničkim izborima 2023., a na parlamentarnim izborima iste godine stranka osvaja relativnu zastupničku većinu.

Citiranje:

Crna Gora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/crna-gora>.