Crijević, Ilija (Elias Lampridii de Crieva; Aelius Lampridius Cervinus), hrvatski latinist (Dubrovnik, 1463 – Dubrovnik, 15. IX. 1520). Školovao se u rodnome gradu, potom u Ferrari i Rimu, gdje je 1484. u Akademiji Pomponija Leta kao mlad pjesnik okrunjen lovorovim vijencem. Tom je prigodom, prema običaju, latinizirao ime te se otada nazivao Aelius Lampridius Cervinus. Za boravka u Italiji stekao je mnogobrojne prijatelje; najslavniji među njima bio je A. Farnese, budući papa Pavao III. Od 1487. boravio je uglavnom u Dubrovniku. U domovini se poeta laureatus teško prilagođivao: pogađale su ga oskudica i unutarobiteljske razmirice, a bio je i nesklon civilnim i vojnim obvezama. Sredinom 1490-ih obavljao je manje komunalne dužnosti; 1497–1504. bio je jedan od dvojice školskih ravnatelja; 1504–05. zapovjednik pogranične tvrđave Sokol. Nakon ženine smrti odlučio se zarediti (1510). Ponovno je preuzeo dužnost rektora dubrovačke gimnazije, pa je na tome mjestu proveo posljednje godine života.
Pisao je samo latinski; materinski hrvatski jezik zvao je stribiligo illyrica (»ilirska iskrivljenost«). Za života mu je tiskano samo nekoliko prigodnih epigrama u djelima sugrađana J. Dragišića i F. L. Gundulića. Sav drugi rad ostao je u rukopisu. Od kodeksa s njegovim tekstovima najvažnija su dva vatikanska autografa (Vat. lat. 1678 i Vat. lat. 2939) s ukupno 410 listova.
Prozni dio Crijevićeva opusa tvore pisma, tri uvodne rasprave (praelectiones) o pjesnicima koje je predavao na školi (Plaut, Vergilije, Propercije) te dvadesetak govora. U venecijanskoj Marciani čuva se golem rukopis naslovljen Aelii Lampridii Cervini Epidaurii, poetae laureati, Lexicon, zbirka ekscerpata iz različitih autora, autorstvo kojega, unatoč naslovu, ostaje otvoreno. Pjesnička ostavština obuhvaća 240 pjesama u 9 knjiga; među raznolikim metrima preteže elegijski distih. Po obliku riječ je o himnama, odama, epigramima, elegijama i epilijima, na svjetovne ili nabožne teme. Uz nedovršeni spjev o osnutku Dubrovnika (De Epidauro), najviše pozornosti privlači ciklus ljubavnih pjesama u kojima je glavni lik stanovita Flavija. Crijević slijedi žanrovski obrazac rimske elegije, u kojem nakon fatalnoga zaljubljivanja slijede dugotrajna opčinjenost i patnja, s neizbježnim otrježnjenjem na kraju, no taj je tradicionalni model prilagođen suvremenoj dubrovačkoj zbilji. Osim na kanonske autore Ovidija i Propercija, Crijevićevi ljubavni distisi upućuju i na intenzivnu lektiru rimskih epičara i kršćanskih pjesnika.
Prema širokoj suglasnosti, Crijević je jedan od najvećih pjesnika hrvatske književnosti latinskog izraza.
