akuzatorsko načelo (lat. accusator: tužitelj), u kaznenom postupku, načelo odvojenosti procesnih funkcija; svaka od njih povjerena je posebnomu procesnomu subjektu: optužba, kazneni progon – tužitelju (accusatoru), obrana – okrivljenomu, i suđenje, donošenje odluke – sudu. Dosljedna primjena akuzatorskoga postupka znači: bez tužbe nema suđenja (Nemo iudex sine actore). Sud, u tome postupku, ima objektivan i neutralan položaj, zadaća mu je da upravlja postupkom i donese presudu povodom tužbe ovlaštenoga tužitelja. Pritom postupak ima karakter spora ravnopravnih stranaka (tužitelja i tuženika) pred sudom. Teret dokaza je na tužitelju. Ravnopravnost stranaka ima demokratski karakter i pridonosi zaštiti prava okrivljenika u postupku. Akuzatorski postupak usko je povezan s načelima javnosti, usmenosti, te s načelom neposrednog izvođenja dokaza. Teorijski model akuzatorskoga postupka izveden je iz karakteristika niza povijesnih i suvremenih sustava (antička Grčka, Rim, europske države ranoga sr. vijeka, Engleska, Amerika, te države na čiji je pravni sustav utjecala britanska kolonijalna vlast, poput Indije, Pakistana i dr.). U kaznenim postupcima anglosaskoga pravnoga sustava akuzatorsko načelo afirmiralo se u tolikoj mjeri da ga se i danas može nazivati čistim akuzatorskim postupkom. U kontinentalnoj Europi od XIII. st. razvija se suprotan model kaznenoga postupka koji se naziva inkvizitorskim (sud obavlja sve funkcije postupka: progon, vođenje postupka i obranu okrivljenika). Nakon Francuske revolucije u Europi se razvija mješoviti kazneni postupak utemeljen na kombinaciji inkvizitorskih i akuzatorskih elemenata. Pripremni stadij toga postupka (istraga) temelji se dominantno na inkvizitorskim elementima, a u središnjem dijelu postupka (glavna rasprava) dominira akuzatorsko načelo. Razvoj kaznenoga procesnog prava u suvremenim europskim državama, uključivši i Republiku Hrvatsku, jasno pokazuje jačanje akuzatorskoga načela u svim stadijima kaznenoga postupka. To se može tumačiti težnjom za zaštitom prava građana.
