akuzativ (lat. [casus] accusativus: optužni [padež], pogrešno preveden grčki naziv πτῶσıς αἰτıατıϰή: [padež] koji se odnosi na uzrok i djelovanje) (u starijoj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji nazivao se tužiteljni padež, viniteljni padež, predmetni padež, tužnik i sl.), padež izravnog objekta (npr. Čitam knjigu), u flektivnim jezicima, kojim se označuje predmet zahvaćen glagolskom radnjom koji u pravilu utječe na narav same radnje. Osim toga, akuzativ vrlo često, i to s tzv. obveznim atributom, označuje vrijeme (npr. Došao je isti dan) ili mjeru (npr. polje dugačko jednu milju), uključujući i mjeru vremena (npr. Nisu radili cijelu zimu). Akuzativ s prijedlozima u prvom redu označuje tzv. graničnu direktivnost ili ciljnu usmjerenost (ići u šumu). Po tome se razlikuje od dativa koji označuje tzv. opću direktivnost, tj. pretpostavlja kao i akuzativ kretanje, ali to kretanje ne mora uključivati dostizanje cilja (npr. ići k/prema šumi). S druge strane, prijedložni se akuzativ razlikuje od lokativa po tome što lokativ pretpostavlja statičnost, nekretanje (biti u šumi). Ostala značenja prijedložnog akuzativa uglavnom su izvedena iz značenja granične direktivnosti, npr. vremensko (doći u nedjelju), načinsko (uspjeti na brzinu), namjerno (raditi za bolje sutra) i slično.
