Busoni [buzo:'ni], Ferruccio Benvenuto, talijansko-njemački skladatelj i pijanist (Empoli, 1. IV. 1866 – Berlin, 27. VII. 1924). Vrlo rano izraženi talent, već 1873. doživljava prve javne uspjehe kao pijanist. Godine 1876–81. studira kompoziciju u Grazu (W. Mayer). Podučava na konzervatorijima u Helsinkiju (1889), Moskvi (1890) i Bostonu (1891–94). Godine 1894. stalno se nastanjuje u Berlinu, intenzivno koncertirajući u Americi i Europi te nastavljajući pedagošku djelatnost (Weimar 1901–02; Bologna 1913–14; Berlin od 1920). Po svojem repertoarno vrlo suvremenom pijanizmu (praizvedbe skladbi B. Bartóka, F. Deliusa, J. Sibeliusa), nakon 1907. sve inovativnijem skladateljstvu (šest Sonatina za glasovir, posebno Druga, opere Turandot i Doktor Faust), a osobito po svojim teoretskim spisima Nacrt nove estetike tonske umjetnosti (Entwurf einer neuen Ästhetik der Tonkunst, 1907), kojima najavljuje najvažnije inovacije glazbene avangarde (izvantonalitetna rješenja, eksperimenti s mikrointervalima, odmak od programnosti XIX. st. koncepcijom »mladoga klasicizma« i povratka na Bacha i Mozarta), Busoni je jedna od ključnih osobnosti glazbe s početka XX. stoljeća.
