rimska škola, u glazbi, naziv koji se uobičajio za označavanje skupine skladatelja vokalne višeglasne crkvene glazbe koji su djelovali od sredine XVI. do početka XVII. st. Pod utjecajem humanističkih ideja o glazbi i umjetnosti te na temelju zaključaka i uputa Tridentskoga koncila, djelomice izazvanih reformacijskim nazorima o potrebi reformiranja liturgijske glazbe, nastojali su u svojim djelima stvoriti crkvenu glazbu lišenu renesansnih svjetovnih elemenata radi veće formalne jasnoće i bolje razumljivosti sakralnoga pjevanog teksta. Glazba je trebala u uravnoteženu i tekstom nadahnutu slijedu homofonskih i polifonskih odlomaka pomiriti zahtjeve za bogatom zvukovnošću s elegancijom i jasnoćom mirnih melodijskih linija bez uzbuđujućih ritamskih rješenja i neriješenih disonanci. U tome se kombiniralo tečevine talijanskih vokalnih oblika i franko-flamanske tehnike višeglasja. Glavni skladatelj rimske škole bio je G. P. da Palestrina, čiji je stil postao uzorom katoličke crkvene glazbe sve do XX. st. Ostali su istaknuti predstavnici Talijani F. Anerio, G. Animuccia, M. A. Ingegneri i dr., te Španjolci T. L. de Victoria i F. Guerrero. Preuzevši neke barokne stilsko-tehničke elemente, kasniji su pripadnici rimske škole (npr. A. Agazzari, G. Allegri) odstupili od njezinih izvornih ideoloških zasada.
