košulja (vjerojatno prema balkanskom lat. casūlla, haplologijom od *casūlula: gornja odjeća), odjevni predmet koji se nosi iznad donjega rublja, dio gornje odjeće. Najčešće se izrađuje od lana, pamuka, vune i svile. Tijekom povijesti košulja se nosila neposredno na tijelu, sve do pojave rublja početkom novoga vijeka. Tada se počela razlikovati prema namjeni (ženska, muška, noćna, dječja košulja) pa je poprimala različite krojeve. Košulja ravna kroja, s dugim rukavima, obično izvezena oko vrata i na dnu rukava, dio je seljačke narodne nošnje. Stari vijek nije poznavao košulje u današnjem smislu; odjeća slična kroja u Egipćana, Grka i Rimljana nazivala se tunika. Bila je obično duga do koljena, s dugim rukavima, a izrađivala se od lana. U europskom dijelu Rimskoga Carstva tunika se nosila s pojasom (žene su ga vezivale visoko iznad struka, a muškarci na bokovima), a u Africi bez njega. Duga ravna košulja nosila se kao donja odjeća kroz cijeli srednji vijek i bila je od gruba platna; tek potkraj XV. st. pojavile su se donje košulje od meka platna, koje su prvo rublje u današnjem smislu. Ženske košulje, obično nešto dulje od muških, ali istoga ravnog kroja, izrađivale su se od boljega platna i bile su ukrašene vezom, u bogatih zlatom, srebrom i čipkama. Početkom novoga vijeka pojavile su se i posebne noćne košulje (do tada su ljudi spavali u dnevnoj odjeći ili goli). U XVI. st. izrađivale su se košulje s izvezenim dugim rukavima i ukrašenim ovratnicima različitih oblika. Još u XVI. st. one su se smatrale raskoši, pa su se nosile i tzv. lažne muške košulje, tj. samo ovratnik s onim dijelovima koje nije pokrivao kaput. U XVI. i XVII. st. nosila se svilena košulja s visoko uzdignutim velikim nabranim ovratnikom; oblikom ovratnika razlikovala se moda na različitim europskim dvorovima. Od XVII. st. počele su se razlikovati muške i ženske košulje i od tada svaka od njih ima svoje modne posebnosti. Na početku XVIII. st. žene su nosile ravne košulje, a pola stoljeća poslije u Parizu su uvedeni korzeti i košulje koje su pratile liniju tijela. Muškarci su također nosili elegantne košulje s prsnim ukrasom i orukvicama, ukrašenima čipkom. Sve do druge polovice XIX. st. košulja je bila odlika bogatih. Francuski modni kroničari početkom XIX. st. navodili su da bi elegantna Parižanka trebala imati oko 600 haljina, ali samo 12 košulja. Poznato je da je francuska carica Josephina imala 498 košulja i da ih je mijenjala tri puta dnevno. S prevladavanjem jednostavne engleske muške mode u građanskom sloju, s kraja XIX. st. ustalila se muška košulja jednostavna kroja s ovratnikom, ispod kojega se vezala kravata. Ženska košulja poprimila je, naprotiv, raznolike krojeve i detalje u skladu s modom. Krojevi, materijali i uzorci košulja u XX. st. varirali su ovisno o namjeni. U XIX. i XX. st. pripadnici različitih stranaka i pokreta nosili su košulje određene boje kao politički znak, pa su se po njima i zvali: crvene košulje (Garibaldijevi dobrovoljci u Italiji), crne košulje (fašisti u Italiji), smeđe košulje (nacisti u Njemačkoj), plave košulje (egipatski wafdisti i irska totalitarna narodna straža), zelene košulje (integralisti u Brazilu) itd. Košulja je u kršćanstvu ujedno simbolička (obično bijela) odjeća koja se odijeva prilikom primanja sakramenata, a predaje se naraštajno. Pod svojim latinskim imenom (casula), dio je obvezatnoga svećeničkoga misnog ruha.
