konjogojstvo, stočarska grana koja se bavi uzgojem konja. Tijekom povijesti imalo je različito značenje i doživjelo je veće promjene od drugih grana stočarstva. Najstarija uporaba konja, odmah nakon domestikacije, bila je za proizvodnju mesa i mlijeka pa je omogućila nagli porast stanovništva europskog i azijskog stepskog područja. Gospodarenje u stepi bilo je unaprijeđeno onda kada je jahač na konju mogao čuvati i do 10 puta brojnija stada ovaca, goveda ili konja od pješaka. Uz takvo gospodarstvo i s upotrebom konja za ratne potrebe, konjogojstvo je u stepi bilo osnovom ratnih prodora. Na Bliskom i Srednjem istoku uzgoj konja postao je vodećom privrednom granom. Herodot navodi da je vladar babilonske satrapije, na vlastitom posjedu, osim ratnih konja imao 800 pastuha i 60 000 kobila. Zarana se unaprjeđenje konjogojstva obavljalo preko pastuharni (organizacije za držanje kvalitetnih rasplodnjaka) i ergela, u kojima se selekcijom najkvalitetnijih pastuha formiraju krvne linije (slijed muških rasplodnjaka od prvog rodonačelnika: svi su pastusi jedne linije potomci toga rodonačelnika) i rodovi (kobile koje potječu od rodonačelnice toga roda). Uzgajivači konja izvan tih institucija organiziraju se u udruge za držanje i selekciju pojedinih pasmina.
Velike promjene u tipu konja dogodile su se onda kada je otkriven stremen: to je omogućilo uvođenje oklopa, a za to je bio potreban veći, snažniji i teži konj. Franačko konjaništvo bilo je prvo takva tipa. Konjogojstvo za ratne potrebe nestalo je nakon I. svjetskog rata.
Upotreba konja za prijevoz postaje sve veća u brončanome dobu, radi potrebe transporta rude kositra i bakra. S početkom industrijske revolucije i povećanja gradova značenje konjogojstva u Europi raste, da bi s otkrićem stroja s unutrašnjim izgaranjem i njegovom sve većom upotrebom značenje konja u transportu postupno nestalo. Ukidanjem kmetstva seljak je počeo uvoditi konja u obradbu zemlje napuštajući sporije volove, pa se selekcija obavljala na temelju radne sposobnosti. Vrlo uspjela pasmina s takvom namjenom bila je pasmina nonijus, a središte toga uzgoja u Hrvatskoj bio je Vukovar (grof Eltz). Usporedno s rastom upotrebe mehanizacije u poljoprivredi postupno prestaje uporaba konja kao radne životinje.
U posljednjih nekoliko desetljeća u porastu je upotreba konja u športske svrhe. Odabiru se konji za jahačke i kasačke utrke te za preponska natjecanja. Konji se danas drže i kao ljubimci. Gospodarsko značenje konja zadržalo se u proizvodnji mesa koje potražuju neka tržišta kao što je npr. talijansko (ujedno i glavno izvozno tržište konja iz Hrvatske). U Hrvatskoj u Centru za uzgoj konja u Đakovu nalazi se ergela lipicanske pasmine konja, s krvnim linijama: Maestozo, Napolitano, Pluto, Favory, Tulipan, Conversano, Siglary, te najpoznatijim rodovima: IV Africa, V Almerina, XV Gidran, XIX Rendes, XII Margit, XXIII Siglavy, XXIV Traviata. Prije Domovinskoga rata u ergeli Đakovo bilo je 13 rodova, u ergeli Lipik 9 rodova. Ergela Lipik u ratu je uništena, a konji otuđeni, a time i četiri roda kojih nema ergela Đakovo.
U Hrvatskoj su poznatije udruge uzgajivača konja za pasmine lipicanca, posavskoga konja i hrvatskoga hladnokrvnjaka, a postoji i Udruga za uzgoj športskih konja.
Brojno stanje konja u Hrvatskoj pokazuje sljedeća tablica:
Godina |
Broj konja u tis. |
1950. |
380 |
1955. |
363 |
1960. |
341 |
1965. |
291 |
1970. |
274 |
1975. |
209 |
1980. |
111 |
1985. |
57 |
1990. |
39 |
1995. |
21 |
2000. |
11 |
2001. |
10 |
Takav pad brojnosti konja u Hrvatskoj objašnjava se njegovom uporabom jedino za šport i hobistički uzgoj, a samo u maloj mjeri (posavskoga konja i hrvatskog hladnokrvnjaka) za proizvodnju mesa. (→ konj, domaći)