Kahnweiler [kanvailε:'ʀ], Daniel-Henry, francuski galerist, likovni teoretičar i izdavač njemačko-židovskog podrijetla (Mannheim, 25. VI. 1884 – Pariz, 11. I. 1979).
U Stuttgartu je studirao financije i filozofiju, no ubrzo se odselio u Pariz i 1907. otvorio prvu galeriju u blizini Opere (Rue Vignon 28) koja je do 1914. bila mjesto susreta istomišljenika, osobito kubista koje je gorljivo podupirao, uspostavivši ujedno poslovne odnose s trgovcima svih većih njemačkih gradova (Köln, Berlin, Düsseldorf, München, Dresden, Frankfurt), Budimpešte i Londona te New Yorka. Već 1912–13. potpisao je ekskluzivne ugovore s nekoliko mladih umjetnika, poput Georgesa Braquea, Andréa Deraina, Mauricea de Vlamincka, Fernanda Légera, Juana Grisa te Pabla Picassa, s kojim se posebice uvažavao, osobito zato što je bio među rijetkima koji su odmah prepoznali važnost Gospođica iz Avignona. Također je sponzorirao prva izdanja mnogih mladih književnika (Maxa Jacoba, Andréa Massona, Gertrude Stein, Guillaumea Apollinairea, Andréa Malrauxa, Antonina Artauda). Istodobno je poticao praksu izdavanja beaux livres (franc.: lijepih knjiga) te je u više projekata spojio suvremene pisce sa slikarima u dijalogu slike i teksta (G. Apollinaire i A. Derain, Čarobnjak koji propada, 1909; M. Jacob i P. Picasso, Sveti Matorel, 1910; A. Malraux i F. Léger, Mjeseci od papira, 1921).
Kad je izbio I. svjetski rat, nije bio u Francuskoj, a njegovo njemačko državljanstvo onemogućilo mu je povratak. Imovina mu je konfiscirana, a zalihe galerije prodane su na javnim dražbama (oko 3000 predmeta, uključujući više od 1200 djela Braquea, Grisa, Légera i Picassa). Tijekom izgnanstva u Bernu 1914–20. nije mogao raditi kao trgovac pa se etablirao kao kritičar, objavljujući eseje pod pseudonimom Daniel Henry. Tada je izdao i Uspon kubizma (Der Weg zum Kubismus, 1920), revidiranu i znatno proširenu verziju teksta »Kubizam« (»Der Kubismus«, u časopisu Die Weißen Blätter, 1916), izvadak iz filozofske rasprave iz 1915. Predmet estetike (Der Gegenstand der Ästhetik, cjelovita objavljena 1971), koja se danas smatra temeljnim tekstom za teoriju kubizma i pouzdanim izvorom o Picassovu usponu do međunarodnoga priznanja. U Pariz se vratio 1920. i otvorio Galerie Simon (Rue d’Astorg 29), te se uz J. Grisa vezao uz novu skupinu umjetnika, uključujući Andréa Massona i Paula Kleea. Premda je 1937. postao francuskim državljaninom, galeriju je, kako bi spriječio njezino zatvaranje kao židovske tvrtke, 1941. prodao pokćerki. Preimenovanu u Galerie Louise Leiris, Kahnweiler ju je nakon rata, tijekom kojeg se ponovno posvetio pisanju (Juan Gris, 1947), vodio do smrti, obnovivši među ostalim i ekskluzivni ugovor s Picassom. Objavio je 1961. knjigu Moje galerije i moji slikari (Mes galleries et mes peintres), 1963. zbirku tekstova koje je napisao 1916–56. Ispovijesti o estetici (Confessions esthétiques), a 1965. izdan je zbornik njemu u čast, u kojem se naglašava važnost njegova doprinosa povijesti umjetnosti, što se i danas često zanemaruje zbog njegove reputacije trgovca umjetninama.
Uveo je mnoge nove metode, danas ustaljene prakse galerijskoga djelovanja (sklapanje ekskluzivnih ugovora s umjetnicima, dokumentiranje i fotografiranje djela, organiziranje izložaba i promidžba na međunarodnoj razini). Bio je jedan od najutjecajnijih poznavatelja umjetnosti XX. st., ne samo kao suvremenik pojave kubizma već i kao samouki kritičar i teoretičar likovne umjetnosti. Njegove su portrete izradili mnogi umjetnici (Kees van Dongen, Juan Gris), a onaj kubistički Pabla Picassa, ušao je u kanon svjetske umjetnosti.
