Barić, Henrik, hrvatski jezikoslovac (Dubrovnik, 28. I. 1888 – Beograd, 3. IV. 1957). Studirao poredbenu gramatiku u Grazu (kod R. Meringera i L. v. Schrödera) i romansku lingvistiku u Beču (kod W. Meyer-Lübkea). Od 1920. docent, pa izvanredni i redoviti profesor poredbene lingvistike u Beogradu; od 1954. u Sarajevu i direktor Balkanološkog instituta. Bavio se indoeuropeistikom s težištem na albanskome. Datirao je tzv. Milanski odlomak u kraj XIV. stoljeća i tako utvrdio da je to najstariji spomenik albanskoga jezika. Djela: Albansko-rumunjske studije (Albanorumänische Studien, 1919), O uzajamnim odnosima balkanskih jezika (1937), Praindoevropska i indoevropska pitanja (1940), Ilirske jezične studije (1948), Rečnik srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika (1950), Lingvističke studije (1954), Istorija arbanaškog jezika (1959). God. 1923–26. u Beogradu izdavao Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju. Zastupao tezu o tračkom podrijetlu albanskoga.