struka(e):

svrhovitost, smisleno ostvarivanje unaprijed određene svrhe u zbivanjima i stvarima. Svrhovitost je nazor o ustroju sveukupne prirode s obzirom na konačnu svrhu, djelatnost koja ostvaruje neku svrhu uz odgovarajuća sredstva. Subjektivna svrhovitost imanentna je biću, proizlazi iz voljnoga ili nagonskoga djelovanja bića. Objektivna svrhovitost transcendentna je i ugrađena u stvarnost bića (bez obzira na to jesu li bića toga svjesna ili nisu). Antropocentrična svrhovitost određuje čovjeka kao središte svrhovitosti te u skladu s tim i takav ustroj svijeta. Fenomenalna svrhovitost u prirodi je svedena na mehanički kauzalitet u dinamičkim odnosima, koji se može očitovati kao materijalni, formalni, djelujući (zamislimo li neki kip, materijalni je uzrok supstancija ili materijal od kojega je kip napravljen, formalni je uzrok nacrt koji je odredio formu kipa, djelujući je uzrok posredništvo koje proizvodi rezultat; krajnja svrhovitost je ono zbog čega je kip napravljen, tj. cilj prema kojemu je usmjeren). Svrhovitost kao razliku causa finalis (svršni uzrok) od causa efficiens (djelatni uzrok) postavio je Aristotel, a nasljedovali su ju srednjovjekovni teolozi te I. Kant. Mehanicističko shvaćanje nastoji odbaciti teološko shvaćanje svrhovitosti svijeta, a G. W. Leibniz sustavom prestabilizirane harmonije i samosvojnih monada pokušava pomiriti teološka i mehanicistička polazišta. Kant svrhovitost uzima kao princip prosuđivanja prirode, ali ne i princip razjašnjenja objektivnoga zbivanja. Za njega kozmološki dokaz postojanja Boga, koji iz svrhovitosti prirode izvodi zaključak o nužnosti postojanja najvišega uzroka, nije valjan. Za G. W. F. Hegela svrhovitost ima djelotvoran razlog, tj. ono što ima uzrok i posljedicu. Kritiku teološkog nazora o svrhovitosti izriču L. Feuerbach i F. Nietzsche, tvrdeći da je svrhovitost čovjeka uvjetovana objektivnim svijetom i nalazi se u njem kao nešto dano, iako se čovjeku čini da je njegova svrha neovisna o svijetu ili da je svrhovitost »volja za moći« (Nietzsche). Suvremena tumačenja svrhovitosti oživljavaju stare prijepore teološko-finalističkoga, uzročno-posljedičnoga, znanstvenog objašnjenja. Analitička filozofija razrješenje svrhovitosti vidi u znanstvenom objašnjenju onoga finalističkoga.

Citiranje:

svrhovitost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/svrhovitost>.