struka(e): |

povijest mentaliteta, francuska historiografska škola koja se u prvoj polovici XX. st. razvila oko časopisa Annales, što su ga 1929. osnovali M. Bloch i L. Febvre. Naglašavanjem važnosti proučavanja kolektivnih predodžbi i vremenski specifičnih dispozicija, odn. mentaliteta određene epohe, povijest mentaliteta polemički se suprotstavila klasičnoj historiografiji orijentiranoj u prvom redu na političke događaje. Za razliku od nje, povijest mentaliteta bavi se širokim i raznorodnim područjem društvenih pojava, iščitavajući specifičnosti nekoga povijesnog razdoblja iz prevladavajućih oblika ophođenja, društvenih praksi i raširenih običaja, čime polemički iskoračuje iz povijesti velikih političkih događaja u povijest svakodnevice. Pokušajem da opiše određenoj epohi svojstvene mentalne osobine i psihičke dispozicije povijest mentaliteta slična je povijesti ideja (Ideengeschichte) i duhovnoj povijesti (Geistegeschichte), međutim za razliku od njih ne usmjerava se na visoku kulturu i umjetnost, nego istražuje njezina prožimanja s popularnom kulturom. Osnovna je pretpostavka tradicionalne povijesti mentaliteta kontinuitet predodžbenoga svijeta ili mentaliteta neke društvene i kulturne zajednice koju je u koncepciji dugoga trajanja (longue dureé) razvio F. Braudel. Moderna povijest mentaliteta (Philippe Ariès, J. Le Goff) kritizira takvu u osnovi ahistoričnu koncepciju zato što ne može objasniti procese društvene promjene, pa se pojmom kriznog ili kratkoga vremena suprotstavlja neprikladnoj linearnosti i statičnosti te koncepcije. Potkraj XX. st. povijest mentaliteta ulazi u plodan teorijski dijalog s analizom diskursa i novim historizmom, te ima veliku ulogu u razvoju povijesno-sociološke znanosti o književnosti i interdisciplinarnoga proučavanja kulture.

Citiranje:

povijest mentaliteta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/povijest-mentaliteta>.