struka(e):
ilustracija
OBUĆA, 1. grčka sandala; 2. rimska vojnička sandala; 3. cipela iz XIII. st.; 4. ratnička obuća ispletena od željezne žice (pancirna obuća) iz XII. st.; 5. perzijska čizma; 6. lovačka čizma iz XV. st.; 7. drvena cokula; 8. ženska visoka cipela iz XIX. i XX. st.; 9. suvremena cipela

obuća, zbirni pojam za sve što štiti i pokriva noge, što se obuva na njih, osim čarapa. Razvila se iz potrebe da se noge zaštite od hladnoće i ozljeda. Najčešća su obuća cipele (madžarski czipő, srednjovjekovni latinski zippelus, zepellus; stariji izrazi postola i crevlja), koje mogu biti iznad gležnja (visoke) ili do gležnja (niske). U hladnijim uvjetima nose se čizme (turski çizme), koje pokrivaju nogu do koljena, dok se ljeti koristi lakša obuća – sandale (grčki sándalon). Udobna su kućna obuća papuče (turski pabuç, papuç od perzijskoga pāpūš). Kroz povijest skupocjena je obuća bila znak luksuza. Plemenski narodi cipeli pripisuju magičnu moć, dok je ljubljenje cipele (papuče) vladaru ili crkvenom dostojanstveniku (papi) predstavljalo simbol pokornosti i podložništva. Muslimani i danas na ulasku u džamiju iz poštovanja izuvaju cipele.

Najraniji prikazi obuće nalaze se na oslikanim zidovima špilja u Francuskoj i Španjolskoj (Lascaux, Altamira). Velike hladnoće i surov teren natjerali su već prapovijesnoga čovjeka da noge, odnosno stopala, zamata kožom i krznom, koje je povezivao travom ili likom (osnovni izgled indijanskog mokasina). U područjima toplih klima izrađuju se zaštitna stopala (potplati, đonovi) od isprepletena palmina lišća, kore drveta, kože i drugih materijala; ona su prethodnica potonjih sandala (i danas česta obuća na Istoku). Prvi oblici obuće bili su kratkotrajni te korišteni za rat ili lov. Prva cipela (sandala), napravljena od palmina lišća i papirusa, potječe iz Egipta (oko 4000 god. pr. Kr.). Poslije se rabila koža, a za ženske cipele i bjelokost. Sandale su bile proširene među Sumeranima, Babiloncima i Asircima pa babilonski vladar Naram-Sin na svojoj steli (oko 2250 god. pr. Kr.) nosi sandale. Pronađeni primjerci onodobnih cipela imaju zakrivljen vrh, a poslije su se one proširile prema Aziji, istočnom Sredozemlju i Etruriji. Šiljaste čizme za ratnih pohoda nosili su Asirci, a slično su i Perzijanci omatali noge komadom kože sve do koljena i sprijeda ga vezali remenjem. Prema pronađenim kipovima, polučizme od bijele kože (često od divokoze), koje su se vezale oko noge, nosili su i Krećani. Kod Grka siromašniji sloj ljudi uglavnom nije nosio nikakvu obuću, dok su među imućnijima najraširenije bile sandale, kojih je bilo dvadesetak vrsta (npr. hypódēma, sándalon, kóthornos) i uglavnom su bile bogatije ukrašene. Većinom su se vezale oko gležnjeva, a potplati su se spajali čavlićima. Sandale koje su nosile kurtizane imale su čavliće posložene tako da su za sobom ostavljale poruku »slijedi me«. Otmjenije osobe nosile su kožnu cipelu do gležnja s povišenim drvenim potplatom (koturna, grčki kóthornos), koja je poslije poslužila kao preteča različitim vrstama cipela. Slične cipele s visokim potplatom uveo je Eshil za glumce u tragediji. Za razliku od Grka, Etruščani su nosili visoke cipele na vezanje, kojih su vrhovi bili zaokrenuti prema gore, ali su, pod grčkim utjecajem, prihvatili i sandale. Najčešća obuća kod Rimljana bile su sandale, koje se nisu uvelike razlikovale od grčkih (carbatina, calceus, solea, crepida). Za kućnu uporabu žene su nosile papuče (soccus, calceoli) različitih boja, često ukrašene dragim kamenjem. Postojalo je i više vrsta čizama (cothurnus, pero, campagus, zanca), od kojih su neke bile namijenjene samo senatorima i carevima (calceus senatorum, mulleus, luna). Rimljani su zatvorene čizme naslijedili od Gala i koristili ih po lošem vremenu (gallicae), dok su vojnici nosili visoke čizme na vezanje s otvorenim prstima (caligae). Visoke čizme od jednoga komada kože česte su i kod Slavena (sapogy, škorně). Slavenski knezovi iz X. i XI. st. na minijaturama se prikazuju u zelenim i crvenim cipelama prednji dijelovi kojih su zaokrenuti prema gore (istočnjački utjecaj). U srednjem vijeku seljaci su noge omatali kožom, nosili cipele koje su bile od čvrsta kožnog potplata i čarape, te cokule, napose u močvarnim područjima (talijanski zoccolo: drvena obuća; i danas česte u Nizozemskoj, Danskoj i Finskoj); na sjeveru se noge uvijaju u krzno i pod njih pričvršćuje drveni obruč ili ploča za hodanje po snijegu (krplje). Uglednije osobe nosile su cipele od kože ili mekanih tkanina, nastale pod rimskim utjecajem. Često je, prema bizantskom uzoru, obuća bila bogato ukrašena i izvezena. Vitezovi su, kao sastavni dio oklopa, nosili željezom okovane čizme, iako su bile česte i kožne s mamuzama. S razvojem slobodnih gradova pojavili su se obrtnici postolari (prvi obrti s manjim brojem obrtnika postoje već u antičkom Rimu), a u XI. st. nastaju i postolarski cehovi. U krajevima koji su bili pod osmanskom vlašću česte su nanule (turski nalın od arapskoga na‘leyn: drvena obuća), koje su se nosile samo izvan kuće. Sastoje se od ukrašena drva i remena iznad prstiju. Česta obuća na području jugoistočne Europe bili su i opanci, u početku rađeni od neštavljene svinjske, goveđe, teleće ili ovčje kože. Bili su lagani i jeftini, no ujedno neotporni na vlagu. S vremenom su se zadržali samo kao dio nošnji i folklora. U XI. st., kao posljedica križarskih ratova i utjecaja s Istoka, u modu su ušle cipele s kljunom koji je kadšto bio dug i do 60 cm (crakowes, à la poulaine, poulaines). Često su vrhovi lančićima i remenima bili vezivani ispod koljena, a dužina kljuna ovisila je o društvenom položaju. Cipele su se nosile sa svilenim, baršunastim i kožnim tajicama. Ta je moda bila široko prihvaćena, pa su njezini odjeci bili prisutni i na našim prostorima sve do XV. st. Već u XV. st. vrh cipele širi se i dobiva nabore (»medvjeđa šapa«, »volovska njuška«), a tijekom XVI. st. cipela je i dalje bila široka (»pačji kljun«) i ravna, te često s otvorima sa strane. Gornji dio često je bio od svile, ukrašen dragim kamenjem, dok su potplati uglavnom bili od kože ili pluta. U XV. i XVI. st. čizme su ujedno postale svakodnevna obuća (do tada korištene većinom za jahanje) i uglavnom su priljubljene uz nogu sve do koljena (španjolski utjecaj). U XVII. st. moda se, pod utjecajem francuskoga dvora, promijenila. Javile su se cipele i čizme s petom (na francuskom dvoru bila je crvena), koja je katkad prelazila 35 cm. Cipele su mijenjale oblike, te naposljetku postale četvrtaste, s dugim jezikom, bogato ukrašene velikim kopčama (à la cavalière), dragim kamenjem, čipkom i mašnama. Ženska obuća bila je jednostavnija jer ju je prikrivala duga suknja. Po kiši su ispod cipela stavljane drvene klompe, kako bi odjeća bila što više iznad tla, a njihovi su potplati bili toliko debeli da su podsjećale na štake. Muškarci su također nosili široke mušketirske čizme od mekane kože, vrhovi kojih su se mogli okrenuti prema dolje (gradska moda). Potkraj XVII. st. promijenila se moda čizama, pa su linije sare postale jednostavnije (nalik na »topovske cijevi«). U XVIII. st. mekanu čizmu zamijenila je čvrsta čizma od kravlje kože s metalnim okvirom, a vojnici su nosili čizmice do gležnja, koje su se kopčale sa strane. Zašiljeni vrhovi ponovno su detalj na cipelama s kopčom i visokom potpeticom. Papuče koje su žene češće nosile bile su izvezene brokatom, svilom ili baršunom. Usporedno je rastao broj trgovina obućom. Potkraj XVIII. st. uzor je postala antikna moda (stil directoire), obilježje koje su pozlaćeni i šareni maroken. U XIX. st. najučestalije su ravne cipele u obliku papuča koje su se, poput baletnih, vezale oko gležnja. Najčešće su bile izrađivane od svile ili krepa, u bojama koje su odgovarale haljinama. Žene su tada nosile i platnene rastezljive čizme. U prvoj četvrtini XIX. st. časnici i gospoda nosili su visoke konjičke čizme s obodom od koljena do pola bedra (stil Wellington). Od polovice XIX. st. u modu su se vratile visoke potpetice i zaoštreni vrhovi. Cipele su se vezale ili kopčale do gležnja, a uglavnom su bile izrađivane od kože ili tkanine. U gradovima su u tom razdoblju u modu ušle polučizme s nizom kopči sa strane (francuski bottines: čizmice). Tada se počela rabiti bojena koža, najprije u ženskoj, a potom i u muškoj modi. Novost je bila pojava tenisica kao športske obuće.

Polovicom XIX. st. u uporabu su ušli strojevi za šivanje obuće (1858. stroj za šivanje potplata, potom do 1900. stroj za šivanje kože, stroj za prišivanje potprsnjaka i za spajanje potpetica, te stroj za opšivanje rupica) koji su potaknuli serijsku industrijsku proizvodnju, čime su cipele postale jeftinije i dostupnije širim slojevima. Moda se u XX. st. često mijenjala i nadopunjavala novim detaljima. Obuća se ujedno diferencirala (cipele za dan, za večer, plesne cipele) te su se počele izrađivati različite specijalne športske cipele (npr. kopačke za nogomet, gojzerice za planinarenje, čizme za jahanje, lov ili motociklizam). Također se tipiziraju posebne čizme kao sastavni dio vojnih uniformi, te različite zaštitne čizme izrađene od nepropusnih materijala (za vatrogasce, mornare itd.). Po hladnoći na cipele se navlače zaštitne gumene kaljače (francuski galoche, talijanski galoscia), a za različite deformacije izrađuju se posebni oblici ortopedskih cipela. Početkom XX. st. čizme su potpuno zamijenjene niskim cipelama, dok su 1920-ih i 1930-ih ponovno moderne polučizme, ponajviše kao zimska ženska obuća. U slijedu modnih promjena početkom 1920-ih moderne su cipele sa šiljastim vrhovima, 1936. ulaze u modu cipele s debelim plutenim potplatima, od 1947. opet su u modi bile lagane cipele u različitim bojama (new-look moda), 1950-ih moderne su bile niske i udobne cipele (model mokasina), potkraj toga desetljeća u modu su ušle visoke i tanke potpetice, kao i šiljasti modeli cipela koje 1970-ih zamjenjuju cipele s debelim potplatima. Od 1980-ih nadalje modni trendovi izmjenjuju se gotovo svake godine (cipele s visokim i niskim, tankim i debelim potpeticama, debeli potplati, šiljasti i zaobljeni vrhovi). Manje dizajnerske promjene doživjela je muška obuća. S popuštanjem definiranih društvenih normi u svakodnevnu je uporabu ušla športska obuća.

Najčešći materijal za izradbu obuće je koža. Za gornje dijelove rabi se mekanija koža (boks, ševro, nabuk, antilop), kao i neke čvrste impregnirane tkanine. Posljednjih godina sve je češća uporaba lana, svile i satena. Kao ugradbeni materijal uglavnom se rabi prirodna koža. Za donji dio (potplat, đon) rabi se čvršća koža, guma, drvo, uže, pluto (guma i pluto pojavili su se nakon otkrića Amerike i morskoga puta do Indije). Razvojem tehnologije u obućarstvu su se pojavili umjetni materijali. Pri izradbi obuća se najčešće šiva ili lijepi, te na posebnim kalupima oblikuje. Početkom 2000-ih najveći izvoz (gotovo 40% ukupnog europskog izvoza) obuće otpada na Italiju.

Cipela se proučava kao modni, povijesni, sociološki i psihološki fenomen. Prevelika zaokupljenost cipelama naziva se retifizam.

Citiranje:

obuća. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/obuca>.