struka(e): |
vidi još:  Krležijana

estetika (grč. αἰσϑητıϰή [τέχνη]: umijeće zapažanja, prema ἀίσϑησıς: osjetilna zamjedba i αἰσϑάνομαı: osjećati). Etimološki bi estetika značila »teoriju osjetilne spoznaje«.

1. U filozofiji, disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje tijek umjetničkoga stvaranja i doživljavanja, prosuđuje vrijednosne sadržaje i oblike umjetničkog djela, njegov izvor i smisao. U takvoj univerzalnoj upotrebi estetika se kao naziv pojavljuje tek s A. G. Baumgartenom, u njegovu djelu Filozofske meditacije (1735), kao nova znanost koja tek potrebuje svoje utemeljenje. Dok su antika i srednji vijek promatrali lijepo kao ontologijsku kategoriju, Baumgarten razumije estetiku kao »znanost o osjetilnoj spoznaji«, a tomu ona uopće zahvaljuje svoj naziv. I Platon i Aristotel smatrali su da je umjetničko djelo »oponašanje« (μίμησıς) ili ideje ili neke stvari u prirodi. Štoviše, umjetnici su za Platona ispod razine rukotvoraca, oni su »oponašatelji oponašatelja«, budući da se oni ne upravljaju izravno idejom, već onim osjetilno danim. Objektivne značajke lijepoga (τὸ ϰαλόν) i po Platonu su i po Aristotelu sklad, red i razmjer, dok je po subjektivnome mjerilu lijepo ono što je dopadljivo po sebi. Ali dok bi Platon iz svoje idealne države protjerao mnoge umjetnike, među njima i Homera, budući da uzbuđuju strasti i kvare mladež vezujući ju za osjetilno (lijepi privid), Aristotel visoko cijeni umjetničko stvaralaštvo svojega doba, osobito Eshila i Sofokla, pa u samoj umjetnosti traži zakonitosti koje su imanentne umjetničkom stvaralaštvu. Aristotel je uočio i značenje tipičnoga u umjetnosti, a od njega potječu i norme o tri klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo vremena, mjesta i radnje). Premda je umjetnost oponašanje ideja, kod Plotina se umjetnik, ostvarujući ljepotu, uzdiže do logosa osjetilnih pojava dopunjujući sam iz sebe ono što objektima nedostaje. Objašnjujući lijepo, srednjovjekovna skolastika posebno stavlja težište na »lijepo po sebi« i na »dopadanje po sebi« (T. Akvinski). U doba renesanse, s razvojem slikarstva, kiparstva i arhitekture razvija se i teorija umjetnosti, ali ona uglavnom zahvaća samo formalne probleme (tehnika izvedbe, perspektiva, kompozicija i sl.). S Baumgartenovim utemeljenjem estetike kao znanosti o osjetilnoj spoznaji, estetika je preuzela ulogu niže vrijedne vrste spoznaje (gnoseologia inferior) nasuprot bitnoj vrsti spoznaje koja pripada filozofiji ili logici superior. Takvo Baumgartenovo određenje estetike ostaje, za razliku od romantizma, posebice mjerodavnim za njemački klasični idealizam. Zbog toga ne čudi što je Kant svoju Kritiku rasudne moći postavio kao polazište za istinsko poimanje umjetnički lijepoga. Kant određuje lijepo kao svrhovitost stvarî bez svrhe, »kao da bi neki (božanski) razum sadržavao temelj jedinstva onoga mnogostrukoga«. Uzvišenost je totalitet, neusporediva veličina, koja sa sobom nosi zor ideje svoje beskonačnosti. Otuda je dopadljivost lijepo bez ikakva interesa i pretpostavlja užitak u mirnoj kontemplaciji. Hegel određuje umjetnost kao najniži stupanj apsolutnoga duha (umjetnost, religija, filozofija) i to upravo zbog njezine navlastito osjetilne naravi: ona duh baca ponovno natrag u drugobitak njega samoga (u njegov osjetilni samoprikaz) i time ga otuđuje od njega samoga. Zbog toga je umjetnost za Hegela, sa stajališta svojega najvišega određenja, za nas nešto prošlô. Zahvaljujući Kierkegaardu i Nietzscheu, koji istinu umjetničkoga djela ne razumijevaju u tom podređenom (osjetilnom) određenju, estetika ponovno biva dovedena u pitanje u korist lijepoga, i to kao korektiv same filozofijski zadobivene istine (Nietzsche: »Mi imamo umjetnost kako ne bismo propali od istine!«). Umjetnost ne podliježe mjeri, nego je u svojoj najdubljoj bîti apolinijska, tj. primjerena čovjeku i njegovu vlastitu razumijevanju samoga sebe i svijeta. Na tom tragu suvremeno doba karakterizira svojevrstan »kraj estetike« (D. Grlić), ali samo u smislu njezina oslobađanja od stege novovjekovnoga spekulativnog mišljenja. Tako npr. već B. Croce radikalno niječe vrijednost svake empirijske i eksperimentalne estetike i estetika je za njega »znanost o izrazu«, »opća lingvistika«. M. Heidegger, koji umjetnost razumije kao stavljanje-istine-u-djelo, ponovno daje umjetničkomu stvaralaštvu ontologijsku funkciju, budući da je ono za njega jedan od temeljnih načina na koji se otkriva smisao bitka bivstvujućeg u cjelini. »Postmoderna«, koja se nastoji radikalno odvojiti od dosadašnje tradicije mišljenja, nastoji u bitnome ponovno estetizirati sve ontologijske, spoznajno-teorijske, estetičke i druge filozofijske probleme, kako bi se oni u konačnici pokazali besmislenima, a to nije strano ni suvremenoj analitičkoj filozofiji bilo kojega kova.

2. Estetika glazbe kao filozofijsko-znanstv. disciplina nastoji odgovoriti na temeljno pitanje o tome što je glazba. To traženje smisla, biti i značenja glazbe obuhvaća razne problematske krugove: razlikovanje glazbe od ostalih tipova zvučanja, mjesto glazbe u čovjekovu životu, načela komponiranja, interpretacije i prosudbe glazbe, odnos glazbe i drugih umjetnosti, položaj glazbe u kulturi, povijesti i društvu, metafiziku glazbe, odnos glazbe te fizike i matematike, teoriju proizvodnje glazbe, narav glazbenih tvorbi i načela njihovih uređenosti, odnos glazbe i kozmosa, glazbu kao komunikacijsko sredstvo među ljudima itd. Ovisno o misaonoj orijentaciji estetičar glazbe nužno je u suodnosu i s općom estetikom i spoznajama muzikologije kao empirijske, pov. i sustavne znanosti. U estetici glazbe kao središnji problem iskristaliziralo se pitanje je li glazba autonomni ili heteronomni sustav. U okvirima opredijeljenosti za glazbu kao autonomni sustav, često označavanoj kao formalistički pristup, središnje su glazbeno-estetičke teme ideje o slobodnoj igri tonova i tonskih formi, glazbenom djelu kao o entitetu u sebi zatvorenom s imanentnim i samodovoljnim zakonima strukturiranja i kombiniranja zvukovlja, o specifično glazbenoj ljepoti kao objektivnoj karakteristici zvučno strukturirana predmeta i sl. U koncepciji glazbe kao heteronomnoga sustava, estetika glazbe bit će često isprepletena sa sadržajima iz područja psihologije i sociologije glazbe, a konvergirat će joj teme o funkcijama glazbe, djelovanju glazbe na pojedinca i društvo, izražavanju psih. stanja, odgojnim i općim humanim funkcijama glazbe, značenjima glazbe, društveno i etnički uvjetovanim pov. odrednicama stvaranja i slušanja glazbe, te naročito (i najčešće u praksi) poimanje glazbe kao specifičnoga jezika emocija.

Povijest estetike glazbe teče paralelno sa stvaralaštvom umj. glazbe i u eur. kult. krugu seže do rane grč. antike. Posebnost je te discipline u tome što je napisano razmjerno malo specijaliziranih estetika glazbe, ali se za nju relevantni sadržaji nalaze u djelima širega filoz. karaktera, općim povijestima umjetnosti i kulture, osobnim iskazima glazbenika praktičara, napisima glazbenih kritičara i kultiviranih literata i dr. Utjecajne glazbeno-estetičke ideje potječu od pitagorovaca, Platona, Aristotela, Aristoksena, sv. Augustina, Plotina, Boetija, J. Tinctorisa, G. Zarlina, C. Monteverdija, R. Descartesa, J.-Ph. Rameaua, J.-J. Quantza, J.-J. Rousseaua, I. Kanta, G. W. F. Hegela, A. Schopenhauera, E. Hanslicka, F. Nietzschea, R. Wagnera, F. Busonija, A. Schönberga, I. Stravinskoga, Th. W. Adorna, N. Hartmanna, J. Cagea, R. Ingardena, K. Stockhausena, P. Bouleza i dr. Bavljenje estetikom glazbe u Hrvata ima tradiciju još od renesanse (F. Petrić, M. Monaldi, N. V. Gučetić) i baroka (J. Križanić), a jači je zamah zadobilo potkraj XIX. (F. Ks. Kuhač, F. Marković) i tijekom XX. st. (D. Grlić, I. Focht, I. Supičić).

Citiranje:

estetika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/estetika>.