struka(e):
Scheler, Max
njemački filozof
Rođen(a): München, 22. VIII. 1874.
Umr(la)o: Frankfurt na Majni, 19. V. 1928.
ilustracija
SCHELER, Max

Scheler [še:'ləɹ], Max, njemački filozof (München, 22. VIII. 1874Frankfurt na Majni, 19. V. 1928). Prvotno učenik R. Euckena, poslije jedan od najistaknutijih predstavnika fenomenologijske škole E. Husserla, profesor u Kölnu i Frankfurtu. Husserlovu fenomenologijsku metodu prenio je na područja etike, filozofije kulture i religije, sociologije znanja itd., razvivši osebujnu fenomenologiju zrenja bîti i vrjednota. Fenomenologija je za Schelera stav duhovnoga zrenja koje se treba razlikovati od običnoga promatranja zato što je predmet u aktu duhovnoga zrenja dan kao što on uistinu jest, a ne po svojim empirijskim danostima. Fenomenolog mora istupiti iz svoje svagdanje životne situacije kako bi, oslobođen svih kontingentnih određenosti, mogao zahvatiti samu stvar u njezinoj bîti (fenomenologijska redukcija). Fenomen se tako konstituira u području između predmetâ zrenja i čovjekova stanja prilikom njihova iskušavanja. Ta korelacija predmeta i svijesti daje samu stvar, odn. njezinu bit. U svojem glavnom djelu Formalizam u etici i materijalna etika vrjednota (Der Formalismus in der Ethik und die materiale Wertethik, 1913) svoju etičku poziciju skicirao je razlikujući nauk o vrjednotama, nauk o osobi i nauk o supripadnosti vrjednota i osoba. Na prvi se odnosi »carstvo« po sebi opstojećih vrjednota koje su neovisne o svojoj aktualizaciji. Vrjednote su nad-općenite i nad-individualne, one leže u temelju svakoga ćudorednog čina, a da nikad nisu izjednačene s njim. Osoba pak, kao izvršitelj svojih akata i kao njihovo središte, opstoji samo u njihovu izvršenju. Ona je totalitet uma, svijesti, Ja, duše i čovjeka, tj. sposobna je za ljubljenje, suđenje itd. Izvršenje nekog akta jest davanje vrijednosti nekomu predmetu, tako da se osoba može promatrati i kao jedinstvo svojih vrjednovanja. Po Scheleru, postoje i situacijske, stvarne i osobne vrjednote koje su najviše zato što svoje ozbiljenje dobivaju kroz usmjerenost na izvanjski svijet ili na Boga, čime se ujedno ozbiljuje i samovrijednost osobe. Nauk o vrjednotama i nauk o osobi predstavljaju nužni preduvjet prave etike, po kojoj svako htijenje ili ćudoredno ponašanje nije ništa drugo nego težnja za ozbiljenjem vrjednota koje se zahvaćaju aktom čistoga fenomenologijskog zrenja. Kasno Schelerovo djelo posvećeno je poglavito pitanjima povijesti, vladavine, analizi mržnje i simpatije, fenomenologijskom utemeljenju sociologije znanja, no posebice je značajno njegovo fundiranje filozofijske antropologije, u kojem se čovjek promatra kao biće koje je sposobno i za tjelesnu i za refleksivnu distancu od uvjeta svojega okoliša. Ostala djela: Transcendentalna i psihološka metoda (Die transzendentale und die psychologische Methode, 1900), Genij rata i njemački rat (Der Genius des Krieges und der deutsche Krieg, 1915), O vječnome u čovjeku (Vom Ewigen im Menschen, 1921), Bit i forme simpatije (Wesen und Formen der Sympathie, 1923), Spisi iz sociologije i nauka o svjetonazoru (Schriften zur Soziologie und Weltanschauungslehre, I–IV, 1923–24), Problemi sociologije znanja (Probleme einer Soziologie des Wissens, 1924), Forme znanja i društvo (Die Wissensformen und die Gesellschaft, 1926), Položaj čovjeka u kozmosu (Die Stellung des Menschen im Kosmos, 1928).

Citiranje:

Scheler, Max. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/scheler-max>.