struka(e): |
ilustracija
SAN MARINO, položajna karta
ilustracija
SAN MARINO, grb
ilustracija
SAN MARINO, zastava
ilustracija
SAN MARINO, dvorac na brdu Titan

San Marino (Repubblica di San Marino), država na istočnim obroncima Apenina, sa svih strana okružena teritorijem Italije (enklava); obuhvaća 61,2 km².

Prirodna obilježja

San Marino leži u masivu Monte Titano (749 m) i u brežuljkastom području (200 do 500 m) sjevernih Apenina, u porječju gornjih tokova rijekâ Ausa (Aussa), Marano i San Marino. Proteže se u smjeru sjeveroistok–jugozapad u duljini od 14,5 km. Povijesna jezgra San Marina i masiv Monte Titana uvršteni su 2008. godine na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Sredozemna klima; srednja ljetna temperatura ne prelazi 26 °C, a zimska ne pada ispod –7 °C. Godišnja količina oborina iznosi 560 do 810 mm. Vegetaciju čine maslina, primorski hrast, brijest i bor.

Stanovništvo

Prema popisu iz 2010. u San Marinu živi 30 652 st., a prema procjeni iz 2012. god. 32 440 st. ili 530 st./km². Stanovnici su Sanmarinci (84,7%), Talijani (13,4%) i ostali (1,9%, 2011); procjenjuje se da oko 17 000 Sanmarinaca živi izvan zemlje, najviše u Italiji te SAD-u (Detroit), Francuskoj i Argentini. Službeni je jezik talijanski, odnosno lokalni dijalekt sličan romanjolskomu. Najraširenija je katolička vjera (97,0% st.). Porast stanovništva iznosi 0,8% (2005–10), prirodni prirast stanovništva 0,17% ili 1,7‰ (2012; natalitet 9,0‰, mortalitet 7,3‰, mortalitet dojenčadi 4,7‰). Porast stanovništva premašuje njegov prirodni prirast, što upućuje na pozitivnu migracijsku bilancu od 10,8‰ (2005). Dobna struktura stanovništva vrlo je nepovoljna, jer je udjel mladoga stanovništva (do 14 godina) samo 16,7%. U dobi je od 15 do 64 godine 66,5% st., a iznad 65 godina ima 16,9% stanovništva (2005). Očekivano trajanje života iznosi 81,5 godina za muškarce i 86,1 godinu za žene (2012) i među najvišima je u svijetu. U poljoprivredi i šumarstvu zaposleno je 0,3% st., u industriji i građevinarstvu 35,8%, a u uslužnim djelatnostima 63,9% st. (2008). Glavni grad San Marino ima 4227 st. (2012); ostala naselja (2012): Serravalle (10 560 st.), Borgo Maggiore (6599 st.), Domagnano (3251 st.), Fiorentino (2531 st.), Acquaviva (2099 st.), Faetano (1182 st.), Chiesanuova (1082 st.), Montegiardino (909 st.); u gradovima živi 94,1% st. (2012).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih San Marino je ostao jedna od najbogatijih europskih zemalja i jedna od malobrojnih s punom zaposlenošću. S Italijom je u carinskoj i monetarnoj uniji. Godine 2008. ostvaren je BDP u vrijednosti od 1,8 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je 60 895 USD. U strukturi BDP-a udio je uslužnoga sektora 85%, industrije 12%, a poljoprivrede 3% (vanjska trgovina i turizam ostvaruju najveći dio BDP-a). U robnoj ponudi ističu se poznata vina, sirevi i maslinovo ulje. Od sredine 1990-ih izrazitija je ponuda elektronike i bankarskih usluga. Italija je najvažniji vanjskotrgovinski partner.

Promet

Ceste su dio talijanske cestovne mreže izuzev 8,9 km ceste (Superstrada) koja povezuje naselja San Marino i Doganu. Glavna je luka talijanska luka Rimini, a glavna zračna luka Federico Fellini (Rimini).

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa.

Povijest

Prema legendi, osnivač San Marina bio je početkom IV. st. (301) klesar Marin s otoka Raba, koji je došao u Rimini kao obrtnik kada se izgrađivala gradska luka. Prihvativši kršćanstvo, okupio je sumišljenike, s njima se naselio na brdu Titan i utemeljio općinu. Prema vrelima, San Marino se prvi put spominje 754. u Pipinovoj darovnici, a kao grad 885. Iskoristivši borbe Riminija i Urbina stekao je tijekom XIII. i XIV. st. neovisnost. Godine 1631. papa Urban VIII. priznao je grad San Marino kao neovisnu republiku. Zahvaljujući tomu što je Republika odbila 1797. Napoleonovu ponudu za proširenjem teritorija, njezinu je neovisnost potvrdio Bečki kongres 1815. Godine 1849. Austrija je zaprijetila da će provaliti u San Marino, jer se ondje bio sklonio G. Garibaldi s ostatcima svoje vojske. Političke promjene 1859–61 (ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Italije) nisu ugrozile neovisnost Republike San Marino. Ugovorom 1862. Republika se obvezala da neće primiti ničiji drugi »prijateljski protektorat osim onaj Kraljevine Italije«, što je potvrđeno i konvencijama 1897., 1906. i 1926. Za I. svjetskog rata vojni obveznici Republike služili su kao dobrovoljci u talijanskoj vojsci. Carinsku, poštansku i telegrafsku službu za Republiku vodila je Italija, a dva suca iz Italije obavljala su sudske poslove u San Marinu. Vlastite marke i vlastiti novac Republike imaju turističko, filatelističko i numizmatičko značenje. U rujnu 1944. San Marino su okupirale njemačke postrojbe, ali su ga već istoga mjeseca oslobodili Saveznici.

Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih uređeno je međudržavno povezivanje s Italijom (carinska i monetarna unija i dr.), te je učvršćena politička stabilnost. Član UN-a postao je 2. III. 1992. Početkom 2000-ih politički vodeće ostale su demokršćanska i socijalistička (od 2005. socijalističko-demokratska) stranka.

Politički sustav

Prema Statutima od 8. X. 1600. koji imaju funkciju Ustava (kao i Izborni zakon iz 1926), San Marino je parlamentarna republika. Kolektivno se predsjedništvo države sastoji od dvaju kapetana regenata (Capitani reggenti), koje među svojim članovima bira parlament na mandat od 6 mjeseci. Obično se biraju iz različitih političkih stranaka, a uz niz ceremonijalnih dužnosti, glavna im je zadaća predsjedanje vladom. Izvršnu vlast ima Državni kongres (Congresso di Stato) s 10 članova, državnih tajnika, koje bira parlament na mandat od 5 godina. Njime, uz kapetane regente, predsjeda državni tajnik za vanjske i političke poslove, koji ima neke od prerogativa predsjednika vlade. Kongres ima i neke zakonodavne ovlasti. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Veliko i opće vijeće (Consiglio grande e generale), koji se sastoji od 60 zastupnika biranih izravno na općim izborima za razdoblje od 5 godina. Za parlament se mogu kandidirati građani s navršenom 21 godinom života, osim aktivnih vojnih i policijskih osoba i članova diplomatske službe. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast ima Vijeće dvanaestorice (Consiglio dei XII), suce imenuje parlament i ostaju na dužnosti do sljedećih općih izbora. Administrativno država je podijeljena na 9 općina (castelli). Nacionalni blagdan: Utemeljenje republike, 3. rujna (301).

Političke stranke

Kršćansko-demokratska stranka San Marina (Partito Democratico Cristiano Sammarinese – akronim PDCS), osnovana 1948., stranka je desnoga centra. Do 1957. bila je u oporbi, a potom na vlasti do 1978. Od 1993. bila je u koalicijskoj vladi s PSS-om, a predvodi ju od izbora 2001. na vlasti je i nakon izbora 2012. u višečlanoj koalicijskoj vladi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale. Stranka socijalista i demokrata (Partito dei Socialisti e dei Democratici – akronim PSD), osnovana 2005., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem Stranke demokrata i Socijalističke stranke San Marina (PSS), koja je vladala u koalicijama s Komunističkom strankom San Marina (PCS) 1945–57. te 1978–86. i Kršćansko-demokratskom strankom San Marina (PDCS) 1973–77. i 1993–2001. Prvi je put bila u oporbi 1986–92. Nakon izbora 2001. dio je koalicijske vlade. U oporbi je nakon izbora 2012. Članica je Socijalističke internacionale.

Citiranje:

San Marino. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/san-marino>.