Lalić, Mihailo, crnogorski književnik (Trepča kraj Andrijevice, Crna Gora, 7. X. 1914 – Beograd, 30. XII. 1992). Od 1933. studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje se uključio u revolucionarni pokret (član KPJ od 1936) te bio reporter u dnevnom listu Pravda (1939−41). U partizanima od 1941., 1942. zatvoren u Kolašinu, potom u logoru u Solunu. U Grčkoj se 1943. priključio ondje organiziranim jugoslavenskim partizanima te preko Italije potkraj 1944. došao u Cetinje, gdje je 1945−46. radio u tamošnjoj redakciji TANJUG-a. Od 1946. u Beogradu, bio urednik u Borbi (1946−55) i u nakladnom poduzeću Nolit (1955−65). Nakon Drugog svjetskog rata rata u duhu socijalističkog realizma napisao je zbirku pjesama Staze slobode (1948), zbirke pripovijedaka Izvidnica (1948), Prvi snijeg (1951) i Na mjesečini (1956) te roman Svadba (1950; ekraniziran 1973), o iskustvima i protagonistima partizanskoga pokreta. To je, napose sukob partizana i četnika u Crnoj Gori u ranim godinama rata, opća tema daljnjih romana Zlo proljeće (1953), Raskid (1955., prošireno izdanje 1969), Lelejska gora (1957., prošireno izdanje 1962., ekraniziran 1968), Hajka (1960., ekraniziran 1977), Pramen tame (1970), u kojima napušta dotadašnju poetiku te nadograđuje dokumentarnu građu halucinantnim tonovima, a pripovijedanje obogaćuje mnogostrukošću perspektiva, približavajući se u fragmentima ritmu poetske proze, što je razvidno i u romanima o crnogorskoj povijesti od vladavine kralja Nikole do 1941. Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1985). Objavio je i knjige memoarske proze Sam sobom (1988), Prelazni period: dnevnik posmatrača (1988) i Prutom po vodi (1992). Prevođen je na desetak europskih jezika. Bio je redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1968. te član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti od osnutka 1973. i njezin potpredsjednik 1973–81.
