struka(e): | |
ilustracija
HETITI, hetitski vladar pred bogom plodnosti, reljef na stijeni kraj Ivriza, VIII. st. pr. Kr.
ilustracija
HETITI, kipić boga u obliku ratnika iz Hatušaša, oko XIV. st. pr. Kr., Berlin, Staatliche Musssen
ilustracija
HETITI, Lavlja vrata u Hatušašu, oko 1600. pr. Kr.
ilustracija
HETITI, reljef s natpisom hetitskim hijeroglifima iz palače u Karkemišu, pol. I. tisućljeća pr. Kr., Ankara, Arheološki muzej
ilustracija
HETITI, slikovno pismo na ploči iz Karkemiša, Sirija, VII. st. pr. Kr.

Hetiti (u klinopisnim tekstovima Hatti), indoeuropski narod koji je u početku II. tisućljeća pr. Kr. u istočnom dijelu Male Azije (u središnjoj Anatoliji istočno od rijeke Halis) stvorio državu. Hetiti su vjerojatno nastali stapanjem pridošle indoeuropske ratničke aristokracije i autohtonog stanovništva. Odatle su Hetiti najkasnije u XIX. st. pr. Kr. prodrli u Kapadociju i zavladali tamošnjim protohatskim stanovništvom. Te događaje posvjedočuje i povijesna predaja koja spominje osvajanja kralja Anite od Kassura i zna za razaranje grada Hatuše (danas Boğazkale). Prva hetitska država, poznata kao Staro Kraljevstvo, nastala je sa sjedištem u gradu Nešašu (Neshash), a njezin je utemeljitelj bio kralj Labarna I. (drugo ime za Hatušilija I., 1590. do 1560. pr. Kr.), koji je vojnim pohodom proširio svoje područje na jug do Eufrata i Alepa, ratovao protiv Hurita. Njegov unuk Muršili I. (oko 1560. do 1531/30. pr. Kr.) uspješno je ratovao u sjevernoj Siriji te 1531/30. pr. Kr. stigao do Babilona i opustošio grad. Nakon njegove smrti državu su potresali unutarnji nemiri i dinastičke borbe, koje su okončane dolaskom na vlast Telepina (oko 1500. pr. Kr.), koji je utvrdio novi red u nasljeđivanju prijestolja, ali je kraljevsku vlast morao dijeliti sa skupštinom plemića. Stara je država nestala u XV. st. pr. Kr. Tek uspješnim vojnim pohodima u Siriju i ponovnim zauzimanjem Alepa, vladar Tudhali II. učvrstio je vlast oko 1400. pr. Kr. Njegovu osvajačku politiku u Maloj Aziji nastavili su njegov sin i nasljednik Arnuvanda I. i utemeljitelj nove hetitske države, Šupilulijuma I. (oko 1370. do 1335. pr. Kr.), čijim je osvajačkim planovima pogodovalo neprijateljstvo između Mitanskoga Carstva i Asirije te nezadovoljstvo sirijskih knezova egipatskom vlašću, tako da je uspio pokoriti zemlju Mitanaca i Siriju do Eufrata te Gabal Lubnana i Palestinu. Njegov sin Muršili II. (oko 1330. do 1295. pr. Kr.) nastavio je širiti granice nove hetitske države (poznate kao Novo Kraljevstvo) u ratovima protiv Arzawe i Egipta, kao glavnoga protivnika, za posjede u Siriji, pa je za njegove vladavine zemlja imala najveći opseg. Za njegova brata i nasljednika Muvatalija (oko 1295. do 1282. pr. Kr.) nastavljena je borba s Egiptom za posjede u Siriji, a dvije su se vojske sukobile 1285. pr. Kr. kraj Kadeša (Qadesh), nakon čega je egipatska vojska pod Ramsesom II. bila odbijena. Nakon smjene na prijestolju, novi vladar Hatušili III. (oko 1270. do 1250. pr. Kr.) sklopio je 1270. pr. Kr. mir s Ramsesom II. i utvrdio čvrstu granicu njihovih sirijskih posjeda. Za Hatušilijeva sina Tudhalija IV. (oko 1250. do 1225. pr. Kr.) u zemlji su provedene reforme, a s vladavinom njegova sina Šupilulijume II. (oko 1225. do 1200. pr. Kr.) propala je i nova hetitska država zbog velikih seoba i upada »ljudi s mora«. Propast hetitske države preživjele su tek neke male kneževine u sjevernoj Siriji i na Taurusu.

Jezik

Hetitski je jezik anatolijske grane indoeuropske jezične porodice kojim se govorilo u Maloj Aziji u II. tisućljeću pr. Kr. Prema indohetitskoj hipotezi američkog lingvista Edgara Sturtevanta, hetitski i drugi anatolijski jezici tvore jednu od dviju primarnih grana indoeuropskih jezika (koje Sturtevant naziva »indohetitskima«), dok su u drugoj svi ostali. Prvi jezični tragovi prisutnosti Hetita u Maloj Aziji potječu iz XIX. st. pr. Kr., kada su u zapisima asirskih trgovačkih kolonija (tzv. Kapadocijske tablice) zabilježena mnogobrojna hetitska imena i riječi. Iz XVIII. st. pr. Kr. potječe prvi hetitski tekst, natpis kralja Anite (hetitski Anittaš), a u XVII. i XVI. st. pr. Kr. nastali su i drugi tekstovi na starohetitskome (npr. Telipinuova oporuka). Razdoblje srednjohetitskoga proteže se od kraja XVI. st. do sredine XIV. st. pr. Kr., a novohetitskoga od XIV. st. pr. Kr. do propasti hetitske države u XII. st. pr. Kr. Među hetitskim tekstovima ističu se anali hetitskih kraljeva, opisi različitih vjerskih obreda, zakoni, molitve (osobito molitve kralja Muršilija II. u doba kuge), a ima i mitoloških tekstova (Mit o Telepinuu, Pjesma o Ullikummiju i dr.).

Većina je hetitskih tekstova pronađena u arhivu prijestolnice Hetita u Hatušašu (Hattuša). Pisani su klinopisom, koji su Hetiti preuzeli od Akađana, a dešifrirao ih je 1916. češki učenjak Bedřich Hrozný. U arhivu u Hatušašu pronađeni su osim hetitskih tekstova i tekstovi na drugim staroanatolijskim jezicima (luvijski i palajski), ali i tekstovi na neindoeuropskim jezicima hatskom i hurijskome, kojima su govorili prastanovnici Male Azije i sjeverne Mezopotamije. Hetitska se klinopisna tekstovna predaja prekida s propašću Hatušaša u XII. st. pr. Kr. pa nije sa sigurnošću utvrdivo kada je hetitski jezik izumro. Na blisko srodnom anatolijskom jeziku, koji se naziva hijeroglifski luvijski, pisalo se osobitim ideografskim pismom već početkom I. tisućljeća pr. Kr. u sjevernoj Mezopotamiji. Ni jedan od novoanatolijskih jezika (likijski, varijante A i B, lidijski, karijski i pizidijski), koji su posvjedočeni sredinom I. tisućljeća pr. Kr. na zapadnoj obali Male Azije, nije izravni potomak hetitskoga.

Među indoeuropskim jezicima hetitski se ističe arhaičnim značajkama u fonologiji – primjerice, očuvao je laringale, suglasnike koji su nestali u drugim indoeuropskim jezicima. Morfološke kategorije znatno su slabije razvijene nego u drugim indoeuropskim jezicima – primjerice, ne poznaje opreku između muškog i ženskoga roda, već samo razliku između živog i neživoga roda, nema dvojine, konjunktiva i optativa, a u glagolskom sustavu poznaje samo opreku između prezenta i preterita. Lingvisti se ne slažu je li hetitski jezik izgubio mnogobrojne kategorije iz indoeuropskog prajezika, ili se anatolijska grana odvojila od ostalih indoeuropskih jezika prije no što su se u njima te kategorije razvile.

Likovne umjetnosti

Hetitska je umjetnost poznata tek fragmentarno. Arhitektura i plastika pokazuju jake huritske, protohatske i babilonske utjecaje. Iz XIV. st. pr. Kr. značajni su arhitektonski spomenici u Boǧazkaleu (tvrđava, gornji i donji grad, zidine, palača i hramovi prijestolnice Hatušaša) i Alacahöyüku; ostatci arhitekture u Sençirliju mlađi su (X. st. pr. Kr.). U plastici je vidljivo stapanje babilonskih i egipatskih elemenata (sfinge i lavovi u Boǧazkaleu; reljefi s likovima bogova, ljudi i životinja u Yazilikayi i Sençirliju; stele iz Maraša i Karkemiša). Sitna plastika u bronci, ljudske i životinjske figurice pripadaju protohatskomu dobu, a nekoliko vrlo lijepih primjeraka (»božica plodnosti« u muzeju Harvardova sveučilišta) pripadaju hetitskomu dobu. Keramika u mnogome pokazuje povezanost s egejskim područjem brončanoga doba.

Citiranje:

Hetiti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hetiti>.