Gligorić, Velibor, srpski književni kritičar i povjesničar (Ripanj, 28. VII. 1899 – Beograd, 3. X. 1977). Za I. svjetskoga rata školovao se u Francuskoj. Studij prava započeo u Parizu, diplomirao u Beogradu 1924. te tijekom međuratnoga razdoblja djelovao kao pravni savjetnik. Za II. svjetskoga rata bio u logoru i na prisilnom radu u Njemačkoj. U poraću direktor Drame i upravitelj Narodnoga pozorišta te Jugoslovenskoga dramskog pozorišta; profesor jugoslavenskih književnosti na Filološkom fakultetu (1946–58). Uređivao časopise Nova svetlost (1920–22), Savremeni pregled (1926–27), Umetnost i kritika (s Radovanom Zogovićem, 1939), Savremenik (1955–60). Pisao književne i kazališne kritike, polemike, eseje i studije o srpskim i hrvatskim piscima. Napose u kritikama nastalima za međuraća, zagovarao marksistički, društveno angažiran pristup, preferirajući realistički postupak i izbor tema. Glavna djela: Lica i maske (1927), Matoš–Dis–Ujević (1929), Iz književnog i pozorišnog života (1937), Srpski realisti (1954), U vihoru (1962), Portreti glume (1973). Od 1958. redovni član SANU, kojoj je 1965–71. bio i predsjednik.
