struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon
Fellini, Federico
talijanski filmski redatelj i scenarist
Rođen(a): Rimini, 20. I. 1920.
Umr(la)o: Rim, 31. X. 1993.
ilustracija
FELLINI, Federico
ilustracija
FELLINI, Federico
ilustracija
FELLINI, Federico, prizor iz filma Cabirijine noći

Fellini [fel:i:'ni], Federico, talijanski filmski redatelj i scenarist (Rimini, 20. I. 1920Rim, 31. X. 1993). Iz obitelji iz srednje klase, pohađao katolički internat, napustio studij prava u Firenci; isprva bio crtač stripova i karikaturist, pisao kratke priče za radio, skečeve za trupu glumca Alda Fabrizija. Od 1940. pisao je scenarije, a uspon je započeo nakon 1945. radeći istodobno kao scenarist i pomoćnik redatelja R. Rossellinija (npr. Rim otvoreni gradRoma città aperta, 1945., Paisà, 1946), svojega uzora. Kao redatelj je započeo 1950. filmom Svjetla varijetea (Luci di varietà, suredatelj A. Lattuada), samostalno je režirao od 1952 (Bijeli šeikLo sceicco bianco). Status istaknutijega redatelja postigao je idućim filmom Dangube (I vitelloni, 1953), a svjetski uspjeh (Oscar za najbolji inozemni film) filmom Ulica (La strada, 1954), tragičnom moralističkom pričom o ljudima s društvene margine, s radnjom u sirotinjskome neorealističkom okružju, ali s naglaskom na psihološkim značajkama likova, što mu je donijelo atribut »neorealista duše«; film je proslavio kao glumicu njegovu suprugu G. Masinu. Sličnim likovima, a djelomično i okolišima, zaokupljao se i u daljnja dva filma – Probisvijet (Il bidone, 1955) i Oscarom nagrađene Cabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1957). Uslijedila je preorijentacija većinom na »urbane« filmove u kojima prevladavaju suvremene teme krize morala, otuđenja, traganja za izgubljenim identitetom i duhovnim uporištem; ističu se mozaičnopanoramski prikazi suvremenoga društva, s M. Mastroiannijem u glavnim ulogama, Slatki život (La dolce vita, 1960., Grand prix u Cannesu) i autobiografska ispovijed sineasta 8 1/2 (Otto e mezzo, 1963., nagrada Oscar) – koji se smatraju vrhuncima modernoga filma. U daljnjoj fazi, s djelima neujednačene vrijednosti, varirao je svoju raniju tematiku šireći je i u vremenskom smislu (npr. SatyriconFellini Satyricon, 1969., prema djelu G. Petronija Arbitera, i Casanova, 1976). Golem uspjeh postigao je nostalgičnim, djelomično i autobiografskim filmom Amarcord (1973., nagrada Oscar). Uz V. de Sicu, R. Rossellinija, M. Antonionija i L. Viscontija, Fellini se ubraja među najznačajnije talijanske sineaste uopće – kao autor moderne osjećajnosti i uglađenog stila, majstor oštroumne društvene kritike i satire s iznimnim darom zapažanja, tvorac filmova izvorno melankolična ugođaja.

Citiranje:

Fellini, Federico. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/fellini-federico>.