Bruckner [bru'knəɹ], Anton, austrijski skladatelj i orguljaš (Ansfelden, 4. IX. 1824 – Beč, 11. X. 1896). U djetinjstvu i mladosti učitelj, orguljaš i samouki skladatelj. Djelovao u manjim mjestima Gornje Austrije, St. Florianu i Linzu. Godine 1861. dovršio studij kompozicije u Beču (Simon Sechter), gdje se trajno nastanio 1868. i postao profesorom harmonije, kontrapunkta i orgulja na Konzervatoriju. Majstor improvizacije, uskoro postigao međunarodna priznanja (Francuska, Engleska) za svoje orguljaške nastupe. Priklonivši se u Beču wagnerijanskomu krugu, navukao je na sebe animozitet antiwagnerijanca E. Hanslicka i njegova kruga. Unatoč povremenim priznanjima, Bruckner je prolazio kroz duševne i stvaralačke krize i često prerađivao svoja djela. Premda se odrekao svega što je skladao prije 1864., ostavio je znatan opus s približno 160 djela na području orkestralne glasovirske, komorne, vokalne i crkvene glazbe: 11 simfonija, plesove i druge stavke za glasovir, preludije i druge skladbe za orgulje, nekoliko djela za komorne sastave (gudaći kvartet i kvintet, i dr.), kantate i manje zborove, solo pjesme, te veće crkvene forme (mise, psalmi, Magnificat) i manje crkvene zborove. Prema vlastitoj procjeni i kasnijem sudu publike, najznačajnija su njegova djela četvrta (»pastoralna«) i sedma simfonija, Requiem, 150. psalam, Te Deum i neki zborovi. Danas se neka od Brucknerovih duhovnih djela ubrajaju u sam vrh te vrste europske glazbe XIX. st. Ukupna procjena Brucknerove glazbe još je uvijek donekle proturječna: dio kritičara, muzikologa i publike smatra njegov opus većinom neuravnoteženim, formalno nedotjeranim i djelomice hipertrofiranim, dok drugi ističu kvalitete njegovih tehničkih i harmonijskih inovacija, jedinstvenost mješavine mističnosti i jasnoće te specifični i atipični modernitet.
