brodogradilište

ilustracija
BRODOGRADILIŠTE, 3. maj, Rijeka

brodogradilište, industrijski pogon za gradnju i popravak brodova i drugih plovila, smješten na pogodnom mjestu morske obale, na riječnim ušćima, obalama rijeka, kanala i jezera. U većini brodogradilišta grade se čelični brodovi, ali ih ima i za gradnju drvenih brodova ili brodova od umjetnih materijala, a i specijaliziranih samo za popravak i održavanje brodova (remontno brodogradilište). Znatno se razlikuju po veličini, opremljenosti, metodama rada te po broju zaposlenika. Najveća brodogradilišta zapošljavaju i više od 20 000 radnika.

Brodogradilište se dijeli na proizvodne pogone potrebne za odvijanje pojedinih faza brodograđevnoga proizvodnog procesa. Brodograđevni pogon obuhvaća odjele za gradnju trupa: skladište limova i profilâ (predobradba: ravnanje, čišćenje i temeljno bojenje), radionicu za obradbu limova i profilâ (obilježavanje, rezanje, savijanje), montažnu radionicu (izradba, odn. predmontaža sekcija trupa, montaža, odn. gradnja manjih brodova), skladište sekcijâ, navoze, suhe dokove i dr. Opremno-montažni pogon obuhvaća radionice za izradbu dijelova brodske opreme (kotlovska, cjevarska, bravarska, limarska, električarska, stolarska, tesarska, mehaničarska, izolacijsko-bojadisarska, užarsko-jedrarska, tapetarska radionica, te ljevaonica i modelarnica). Pomoćni pogon obuhvaća radionice koje ne sudjeluju izravno u procesu gradnje broda, ali su nužne da bi se on uspješno odvijao; ovamo se ubrajaju radionice za održavanje pogona, energetski pogon, alatnica, pomoćna skladišta, sredstva unutrašnjeg transporta s garažama, plovni park i mornarska radionica. Za unutrašnji transport služe vagoni na industrijskom željezničkom kolosijeku, cestovne prikolice (na vlastiti pogon ili s vučnim traktom; nosivost 5 do 400 t), dizalice (mosna – u radionicama 5 do 80 t, u halama za izradbu sekcijâ do 100 t; portalna – za sekcije i opremu 100 do 2000 t; autodizalice – u skladištima 2 do 25 t; plovna 10 do 150 t), autokolica, viljuškari. Katkad se u brodogradilištu nalaze i tvornice pogonskih i pomoćnih strojeva i raznovrsne opreme. Danas je, međutim, u većini brodogradilišta potpuno napuštena vlastita proizvodnja strojeva i opreme, jer se to može mnogo učinkovitije proizvesti u specijaliziranim tvrtkama. Takva su brodogradilišta montažnog tipa, tj. nastoje što veći dio proizvodnje ugovoriti s drugim dobavljačima i ograničiti se samo na sastavljanje i provjeru broda. U brodove se tako ugrađuju raznovrsni proizvodi drugih industrija, pa mnoge zemlje, podupirući vlastitu brodogradnju, pomažu razvoj svojega sveukupnog industrijskoga potencijala. Posebna je djelatnost nekih brodogradilišta gradnja platforma i drugih plovnih objekata za istraživanje i iskorištavanje nafte, plina i drugih rudnih bogatstava mora i podmorja.

Brodograđevno umijeće na hrvatskoj obali razvilo se davno i drveni brodovi građeni u našim brodogradilištima bili su stoljećima vrlo cijenjeni. Kada je u brodogradnji drvo ustupilo mjesto čeliku, a vesla i jedra parnomu stroju, mnoga manja brodogradilišta na našoj obali nastavila su s gradnjom i popravcima drvenih brodova, a suvremeni brodovi počeli su se postupno graditi u brodogradilištima većih obalnih gradova.

U Kraljevici je brodograđevna djelatnost započela u XVIII. st., kada se 1729. za potrebe austrijske ratne mornarice počelo s gradnjom arsenala i brodogradilišta, isprva samo za popravak, a poslije i za proizvodnju ratnih brodova. God. 1835. izgrađen je prvi ratni parobrod. Od 1869. do 1880. izgrađeno je 17, a popravljeno više od 20 brodova. Brodogradilište je 1900. potpalo pod privatno remontno brodogradilište Lazarus, osnovano 1896. na Sušaku (nakon II. svjetskog rata preseljeno u Martinšćicu, danas je to remontno brodogradilište »Viktor Lenac«), a 1908. prešlo je u vlasništvo riječkog brodogradilišta Ganz-Danubius. God. 1902. izgrađen je za ratnu mornaricu prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana, a 1906. i plovni dok. U Kraljevici su se uglavnom gradili brodski trupovi, a opremali su se u Rijeci. Nakon stagnacije u poratnom, aktivnost se ponovno razvila u razdoblju 1930–35., kada 1930. brodogradilište preuzima engleska tvrtka Yarrow & Co. Godine 1936. fuzionirala su se brodogradilišta u Kraljevici i Splitu u tvrtku Jadranska brodogradilišta. Nakon II. svjetskog rata brodogradilište u Kraljevici praktički je sagrađeno iznova, s tri navoza, opremnom obalom i plovnim dokom.

U Rijeci je u drugoj polovici XIX. st. osnovano brodogradilište Cantieri e bacini Howaldt & Co (današnji »3. maj«). To je brodogradilište preuzeo 1906. budimpeštanski koncern Ganz-Danubius, kako bi se omogućilo madžarsko sudjelovanje u izgradnji austrougarske ratne flote. Novi vlasnik bitno je proširio pogone, tako da je brodogradilište imalo 5 navoza, od kojih 2 od 180 m, 2 od 140 m i 1 od 120 m. Na njima su do 1918. izgrađeni mnogi ratni brodovi, od kojih su najveći bili Szent István (20 000 t) i krstarice Helgoland i Novara. Između dvaju ratova brodogradilište je promijenilo ime u Cantieri navali dell’ Adriatico i sa smanjenim kapacitetom i s manjim brojem radnika (oko 1000) gradilo ratne i trgovačke brodove, a za pomanjkanja brodograđevnih radova razne čelične konstrukcije, vagone i ostale proizvode metalne industrije. U II. svjetskom ratu brodogradilište je teško stradalo, ali je nakon temeljite obnove postalo naše najveće i najbolje opremljeno brodogradilište osposobljeno i za proizvodnju brodskih Dieselovih motora.

Austrija je 1856. počela na obali u Puli graditi pomorski arsenal, a na otoku Uljaniku brodogradilište, koje i danas nosi ime Uljanik. Osim ratnih brodova, u posebnome suhom doku tog brodogradilišta izgrađeno je više plovnih dokova, od kojih je najveći od 23 000 t. Nakon 1918., pod Italijom, to je brodogradilište pretežito služilo za popravak brodova, a posljednji je brod sagrađen 1927. Za talijanske okupacije Etiopije djelatnost je brodogradilišta oživjela, ali uglavnom samo za popravak podmornica. Nakon II. svjetskog rata brodogradilište je modernizirano, započelo je i s proizvodnjom brodskih motora, a danas je osposobljeno za gradnju i najvećih brodova tehnologijom porinuća dvaju brodskih dijelova i njihova spajanja u moru.

Nakon I. svjetskog rata u Splitu su domaćim kapitalom osnovana dva mala brodogradilišta, Marjan i Jug, koja su jedva preživljavala. God. 1931. francuska tvrtka Ateliers et Chantiers de la Loire preuzela je oba splitska brodogradilišta. Na mjestu brodogradilišta Jug podignuto je novo brodogradilište srednje veličine, u koje su preneseni strojevi iz Marjana. Ono je 1936. spojeno s brodogradilištem iz Kraljevice u tvrtku pod imenom Jadranska brodogradilišta, a 1939. pripojeno je tomu i remontno brodogradilište Lazarus sa Sušaka. Znatno oštećeno u II. svjetskom ratu, splitsko brodogradilište (današnji Brodosplit) obnovljeno je i prošireno, a u novije je doba uspješno u gradnji trajekata za prijevoz putnika i automobila.

U Malom Lošinju osnovano je 1850. brodogradilište u kojem je do kraja stoljeća izgrađeno 29 manjih parobroda, a do 1920. još 33. Na vrhuncu proizvodnje, oko 1913., zapošljavalo je i do 700 radnika. Danas se pretežito bavi remontom i gradnjom manjih brodova. Brodogradilište u Trogiru, na današnjoj lokaciji od 1943., posebno je uspješno u gradnji velikih plovnih dokova.

U Hrvatskoj tradiciju imaju i manja brodogradilišta, kakva su ona u npr. Mokošici, Sumartinu, Korčuli, Veloj Luci, Kantridi, Cresu, Malom Lošinju, Zadru (Kali), Šibeniku, Vranjicu, Betini, Krku, Puntu, Puli. Osim toga, postoje i mnoge brodograđevne radionice koje se bave gradnjom i popravcima brodica.

Ukupna nosivost i broj brodova izgrađenih u većim hrvatskim brodogradilištima od 1956. do 1999. iznosi: u brodogradilištu »3. maj« 6 157 413 t i 226 brodova, u Uljaniku 6 278 150 t i 178 brodova, u Brodosplitu 6 911 014 t i 224 broda, u Kraljevici 90 943 t i 136 brodova, u Trogiru 829 837 t i 90 brodova. U posljednjih deset godina, zbog objektivnih poteškoća te prilika na svjetskom tržištu, većina hrvatskih brodogradilišta bilježi značajan pad proizvodnje te traži načine za nastavak rada.

brodogradilište. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9643>.