Braque [bʀak], Georges, francuski slikar i grafičar (Argenteuil, 13. V. 1882 – Pariz, 31. VIII. 1963). Studirao na Akademiji u Parizu. God. 1905. priključio se fovistima; izlagao s njima na Salonu neovisnih (krajolici čistih boja, cézanneovske mrtve prirode). Od 1907. započinje raščlanjivati svijet viđenoga na geometrijska tijela, primjenjuje tonsku modelaciju služeći se zagasitim smeđim, modrim i mutnožutim bojama. Krajolike iz Estaquea, izložene na Jesenskom salonu 1908., član žirija H. Matisse okarakterizirao je kao slike konstruirane kockama (odatle kubizam od franc. cube: kocka). God. 1912. vrhunac je sintetičkoga kubizma, kojemu Braque i nakon razilaženja s P. Picassom i J. Grisom ostaje vjeran. Sljedećih nekoliko god. kubistički je stilizirao mrtve prirode s glazbalima i gipsanim torzima (Čaša i violina, Žena s gitarom). U novoj fazi vraća se prvotnom kultu obline, interpretirajući je više u linearnom smislu nego u plastično-iluzionističkom. Objekte reducira na plošne, gotovo ornamentalne pojave vrlo bliske apstrakciji; u slike unosi tiskana slova (Le Portugais) i kolaž. Nakon I. svjetskoga rata zaokupljao ga je problem svjetla pa nastaju jednostavne, harmonične mrtve prirode, krajolici i aktovi (Žene s košarama voća). Nakon 1930. slikao je neoklasicističke kompozicije u ciklusima Ptice i Atelier; istodobno nastaju sitna plastika od kamena i bronce te reljefi od sadre (Glava konja). Izrađivao scenografiju i kostime za pariška kazališta; 1952–53. freskama oslikao dvoranu Henrika II. u Louvreu, a 1954. izveo vitraje za crkvu u Varengevilleu; ilustrirao književna djela (R. Chas, Lettera amorosa, 1958–63).
