Bolivija (Estado Plurinacional de Bolivia), južnoamerička andska država između Brazila (duljina granice 3423 km) na sjeveru i istoku, Paragvaja (750 km) i Argentine (832 km) na jugu te Čilea (860 km) i Perua (900 km) na zapadu; obuhvaća 1 098 581 km².
Prirodna obilježja
Velik dio (oko 40%) bolivijskoga teritorija nalazi se na području andskoga visočja, koje se sastoji od dvaju glavnih lanaca: Cordillera Occidental (Zapadni Kordiljeri) i Cordillera Oriental (Istočni Kordiljeri); između njih se proteže 240 km širok i do 3800 m visok bolivijski ravnjak (altiplano), populacijsko i gospodarsko središte države. Cordillera Occidental (najviši vrh Sajama, 6542 m) građen je pretežito od krednih vapnenaca, koje pokriva debeli sloj vulkanskih stijena. Cordillera Real, sjeveroistočni dio Istočnih Kordiljera, građen je od starih kristaličnih stijena i paleozojskih škriljevaca. Na njegovu se području dižu vrhunci Illampu (6421 m) i Illimani (6438 m), pokriveni vječnim snijegom i ledom. Ledenjaci se spuštaju do visine od 4900 m. Tragovi pleistocenske glacijacije sežu još niže. Na sjeveru se bolivijsko visočje spušta prema nizini Amazone. U tom su području (yungas) strmi andski pristranci rasječeni riječnim dolinama i obrasli tropskom šumom. Dalje prema sjeveru Bolivija obuhvaća dio amazonske nizine (selvas), koju od Gran Chaca i od porječja La Plate na jugu dijeli nisko razvođe ogranaka staroga brazilskog visočja.
Iako Bolivija leži u tropskom pojasu, njezina je klima raznolika. Najveće su klimatske opreke između visočja na zapadu i nizine na istoku. Prosječna su godišnja kolebanja temperature na visočju mala, a dnevna znatno veća. Kišno razdoblje podudara se sa zenitnim položajem Sunca. Područje yungas, koje obuhvaća amazonsku nizinu na sjeveru i gorske doline do 1500 m visine, ima tropsku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom od 25 °C i obiljem oborina. Krajevi koji se nalaze na visini od 1500 do 2500 m imaju toplu klimu s umjerenim temperaturnim razalikama, a područja na visini od 2500 do 3500 m umjerenu klimu. U toj se zoni uzgajaju žitarice i povrće. Bolivijska visoravan (puna) između 3500 i 3800 m ima hladnu polupustinjsku klimu (prosječna godišnja temperatura 10,2 °C). Od 3800 m pa do snježne granice (oko 5500 m) proteže se pusto tlo (puna brava).
Bolivijske rijeke pripadaju porječju Amazone i La Plate odnosno Paraguaya. Hidrografska mreža najrazvijenija je na sjeveru Bolivije. Rijeke Mamoré (1800 km, najdulja) i Beni s pritokom Madre de Dios izvorišne su rijeke Madeire, desne pritoke Amazone. U rijeku Paraguay u nizinskom prostoru Gran Chaca utječu rijeke Bermejo i Pilcomayo. Visoki ravnjaci (altiplano) s jezerom Titicaca (do 8372 km²), slanim jezerom Poopó (do 2530 km²) i rijekom Desaguadero, koja ih povezuje, nemaju otjecanja k moru. Dna visokoplaninskih kotlina na jugozapadu Bolivije zbog nemogućnosti otjecanja vode i jakog isparavanja ispunjena su solju (Salar de Uyuni, najveći slani bazen na svijetu, bogat litijem, 10 582 km²; Salar de Coipasa). Na sjeveru i istoku zemlje, u prašumama pritoka Amazone nalazi se više jezera: Rogagua, Rogaguado, Cáceres, Mandioré, Gaiba, Uberaba i dr.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2012. u Boliviji živi 10 027 254 st. ili 9,1 st./km²; u odnosu na južnoamerički prosjek (22 st./km², 2011) rijetko je naseljena država. Najgušće je naseljeno područje bolivijskoga ravnjaka (oko 70% stanovništva zemlje) s departmanima Cochabamba (31,6 st./km²) i La Paz (20,2 st./km²), dok su nizinski dijelovi zemlje na sjeveroistoku (departman Beni, 1,9 st./km²) gotovo pusti. Stanovnici su Indijanci (55%), mestici (mješanci Indijanaca i Europljana, 30%) i bijelci (kreoli, 15%). Indijanci uglavnom pripadaju skupinama Kečua (Quechua, 29%) i Aimará (Aymará, 24%), a na području Amazone živi izolirano polunomadsko indijansko pleme Sirionó (oko 500 pripadnika). Glavninu stanovništva čine katolici (76%), a u manjoj mjeri protestanti (17%); nereligiozno je 3,5% st. (2013). Godišnji porast stanovništva (1,6% ili 16‰, 2005–10) uglavnom odgovara prirodnomu priraštaju (1,8% ili 18,9‰, 2011), što upućuje na neznatno useljavanje. Prirodni priraštaj rezultat je visoka nataliteta (26,1‰, 2011) i niska mortaliteta (7,2‰, 2011). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 31% st., od 15 do 64 godine 62,9% st., a u dobi od 65 i više godina 6,1% st. (2012). Smrtnost dojenčadi u posljednja se dva desetljeća gotovo prepolovila premda je još uvijek vrlo visoka (sa 67‰ u 1997. na 39,3‰ u 2011). Očekivano trajanje života u 2011. iznosilo je 68,9 godina za žene i 64,4 godine za muškarce. U primarnim djelatnostima (poljodjelstvo, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 33,2% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 20,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 46,3% (2010). Nepismeno je 5% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Sveučilišta imaju Sucre (najstarije, osnovano 1624), La Paz (1830), Cochabamba (1832), Santa Cruz (1880) te Oruro (1892) i Potosí (1892); službeni su jezici španjolski, kečua i aimará. Glavni je grad Sucre (259 388 st., 2012), a sjedište vlade La Paz (764 617 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Cochabamba (630 587 st.), El Alto (848 840 st.), Oruro (264 683 st.), Santa Cruz (Santa Cruz de la Sierra; 1 453 549 st.), Potosí (205 346 st.); u gradovima živi 67,2% ukupnoga stanovništva (2012). Svi veći gradovi leže na visini iznad 2400 m, a neki iznad 3500 m (Potosí, 3976 m; Oruro, 3706 m; La Paz, 3658 m) i svrstavaju se u najviše gradove svijeta.
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Bolivija je ostala među slabije razvijenim latinskoameričkim državama, iako se postupno smanjuje udjel siromašnoga stanovništva (2002. bio je 63,3%, a 2018. oko 35%). Stopa nezaposlenosti iznosi 4% (2017). Vrijednost BDP-a povećana je s 8,3 milijarde USD (2000), na 37,5 milijarda USD (2017), odnosno na 40,2 milijarde USD (2018); BDP po stanovniku je oko 3550 USD (2018). U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 48%, industrijskoga 38%, a poljoprivrednoga 14% (2017). Bolivija ima znatna rudna bogatstva te je rudarstvo vodeće u industrijskome sektoru. U poljoprivrednoj proizvodnji prevladavaju soja, šećerna trska, kava, riža, kukuruz, krumpir i dr. Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 7,7 milijarda USD, a uvoza 8,6 milijarda USD. Izvozi uglavnom prirodni plin, srebro, cink, olovo, kositar, zlato, soju i dr. Uvozi najviše strojeve i opremu, gorivo, vozila, željezo, čelik i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Brazil (17,9%), Argentina (16%), SAD (7,8%), Japan (7,3%), Indija (6,6%), Južna Koreja (6,3%), Kolumbija (5,8%) i Kina (5,1%). Uvozi najviše iz Kine (21,7%), Brazila (16,8%), Argentine (12,6%), SAD-a (8,4%) i Perua (6,5%). Veličina je javnoga duga 49% BDP-a (2017). Uz Kolumbiju i Peru, Bolivija je među vodećim svjetskim proizvođačima koke i kokaina (prema izvorima UN-a 2014. zasadi koke u Boliviji činili su oko 15% ukupnih zasada te biljke u svijetu).
Promet
Moderna mreža prometnica još je vrlo rijetka, a izgrađena je tako da se njome koriste u prvom redu rudarski krajevi. Zbog velikih visinskih razlika u reljefu izgradnja i održavanje prometnica vrlo su skupi. Željeznička mreža duga je 3652 km (2010), a cestovna 80 488 km (2010), od čega je asfaltirano manje od 10%. Mreža unutarnjih plovnih putova duga je 10 000 km (2012), a brodska se plovidba obavlja uglavnom po jezeru Titicaci. Za međunarodni promet najvažnije su zračne luke u La Pazu, Santa Cruzu della Sierri, i Cochabambi. Izgrađeno je 2510 km naftovoda i 5330 km plinovoda (2010).
Novac
Novčana je jedinica boliviano (BOB); 1 boliviano = 100 sentava (centavo).
Povijest
Tragovi naseljenosti današnje Bolivije stari su barem 15 000 godina. U blizini jezera Titicaca razvio se grad Tiahuanaco, središte istoimene kulture, koja je vrhunac doživjela između 300. i 900. i prethodila razdoblju Inka. Tada je nastala prostrana država, koja je obuhvaćala ne samo bolivijsku visoravan nego i tihooceansku obalu. Godine 1438. Inke su pod vodstvom Pačakutija Jupankija (Pachacuti Yupanqui) osvojili područje Bolivije, koje je do dolaska Španjolaca ostalo u sastavu njihova carstva.
U današnju Boliviju prvi je prodro Diego de Almagro 1535. polazeći iz Perua, a osvajanje toga područja započeo je 1538. Hernando Pizarro i nastavio njegov brat Gonzalo. Bolivija je do 1776. bila pripojena potkraljevstvu Peruu, a sjedište njezine uprave bilo je u La Plati (danas Sucre). Ubrzo po osvajanju pronađeni su veliki rudnici srebra (poslije i žive), koji su donosili goleme dobiti Španjolskoj. Oko tih bogatih područja vodila se borba između španjolskih doseljenika, koja je, uz kraće prekide, potrajala više od jednog stoljeća. Za to je vrijeme provedena administrativna i crkvena organizacija zemlje, uvedena inkvizicija i osnovano sveučilište (1624). Od 1776. Bolivija je pripojena novomu potkraljevstvu Río de la Plati, a grad La Plata preimenovan u Chuquisacu. Godine 1780. izbio je velik ustanak pod vodstvom Túpaca Amarua II., navodno potomka Inka; ugušen je tek 1783. Bijelci (kreoli) i mješanci, nezadovoljni španjolskom upravom, tražili su veća prava. Do sukoba između španjolskoga guvernera i domaćih predstavnika došlo je 1809., pošto je Napoleon okupirao Španjolsku. Borbe su uglavnom završene 1824. pobjedama Simóna Bolívara i mladoga generala Antonija Joséa de Sucrea. Pod Bolívarovim utjecajem sazvana je velika skupština tzv. Gornjega Perua u Chuquisaci (10. VII. 1825), na kojoj je zaključeno da se to područje proglasi samostalnom republikom (6. VIII. 1825); po oslobodiocu Bolívaru dobila je ime Bolivija. Za prvoga predsjednika izabran je 1826. A. J. de Sucre. Godine 1829. predsjednik je postao maršal Andrés de Santa Cruz, za čije je vladavine 1836. bila osnovana peruansko-bolivijska konfederacija (trajala do 1839). Sljedeća desetljeća obilježila je politička nestabilnost s čestim smjenjivanjem i zbacivanjem predsjednika te ekonomskim propadanjem. Težih posljedica za Boliviju imao je njezin sukob s Čileom (1879–84) oko područja Antofagaste, bogate salitrom, srebrom i bakrom. Poražena u ratu, Bolivija je cijelo to područje ustupila Čileu i tako izgubila izlaz na more. S Paragvajem je ratovala 1932–35. zbog Gran Chaca i nakon mirovnog ugovora 1938. izgubila veći dio tog područja, a Brazilu je morala 1903. ustupiti bogata rudna nalazišta u području Acre. Za I. svjetskog rata Bolivija je prekinula diplomatske odnose s Njemačkom (1917). Razdoblje između dvaju ratova obilježeno je nizom vojnih udara i prevrata. Bolivija je 1943. objavila rat Njemačkoj, Italiji i Japanu.
Vojni udar 1946. okončao je trogodišnju vladavinu Nacionalisičkoga revolucionarnog pokreta (MNR, osnovan 1941). Njegov kandidat Víctor Paz Estenssoro pobijedio je na izborima 1951., ali je zbog novoga vojnog udara funkciju predsjednika preuzeo tek naknadno (1952–56). Nacionalizirao je rudnike kositra, a agrarnom reformom potaknuo je povrat zemlje Indijancima, koja im je oduzeta još u doba konkistadora. Predsjednik je od 1956. do 1960. bio Hernán Siles Zuazo, potom ponovno Estenssoro do 1964., kada general René Barrientos vojnim udarom preuzima vlast (kao kandidat desničarske Fronte bolivijske revolucije izabran je za predsjednika 1966). Barrientos je poginuo 1969., a nakon toga su do 1971. uslijedila tri državna udara: prvi je izveo Ovando Candia (1969), drugi ljevičarski orijentiran general Juan José Torres (1970), a treći pukovnik Hugo Banzer Suárez (1971). Izbori održani 1978., 1979. i 1980. ponavljani su zbog prijevara, pa su bile učestale smjene predsjednika (među njima je prvi puta bila i jedna predsjednica, Lidia Gueiler Tejida). Između 1978. i 1980. promijenilo se pet vlada, a bilo je više od tisuću štrajkova. Vojna hunta ponovno je preuzela vlast 1980., a to je bio 195. državni udar u 155 godina postojanja Bolivijske Republike. Generali su 1982. odstupili, a H. Siles Zuazo (pobjednik na izborima 1980) postaje predsjednik i formira koalicijsku vladu. Na izborima 1984. nije bilo pobjednika, pa je kongres za predsjednika po treći put izabrao V. Paza Estenssora (njegov MNR dobio je na izborima 26% glasova). Od 1989. na vlasti su bili socijaldemokrati, a MNR ponovno od 1993. General Banzer postaje predsjednik nakon izbora 1997. Početkom 2000-ih Boliviju i dalje opterećuje teška socijalna i gospodarska kriza te djelatnost tzv. narkomafije. Vanjskopolitička nastojanja usmjerena su na jačanje regionalnih ekonomskih veza u sklopu Andskoga pakta i na stjecanje izlaza na Tihi ocean, o čemu je Bolivija 20-ak godina pregovarala s Čileom. Od početka 2006. predsjednik je bio Evo Morales (reizabran je 2009. i 2014), vođa Pokreta prema socijalizmu (osnovanoga 1998); zagovarao socijalne promjene i agrarnu reformu, nacionalizirao proizvodnju prirodnoga plina (2006). Protivile su mu se vlasti bogatijih istočnih pokrajina; potkraj 2007. neke od njih (Santa Cruz, Beni, Pando, Tarija) proglasile su autonomiju (2008. bili su prosvjedi i nemiri). Za Moralesove vlasti uspostavljeni su bliski odnosi s Venezuelom, Kubom i drugim zemljama koje se protive prevlasti SAD-a. U rujnu 2015. parlament je, uz protivljenje oporbe, odobrio ustavne promjene koje bi predsjedniku Moralesu omogućile novi mandat. One nisu podržane na referendumu, održanome u veljači 2016. Morales se ipak kandidirao na predsjedničkim izborima 20. X. 2019., što je izazvalo političku krizu. Izborna komisija potvrdila je Moralesovu pobjedu (oporbeni kandidat bio je Carlos Mesa, predsjednik republike 2003–05), a potom je ona osporena zbog nepravilnosti (predstavnici Organizacije američkih država koji su nadzirali izbore predložili su njihovo ponavljanje). Slijedili su nasilni prosvjedi i sukobi, a pod pritiskom oporbe i vojnoga vrha predsjednik Morales odstupio je 10. XI. 2019 (dobio je politički azil u Meksiku). Potom je stvorena prijelazna vlast do novih izbora; uz potporu ustavnoga suda i vojske privremena predsjednica republike postala je Jeanine Áñez (od 2010. senatorica iz redova oporbene koalicije). Na općim izborima u listopadu 2020. parlamentarnu većinu osvojio je Pokret prema socijalizmu, a njegov kandidat Luis Arce (2006–17. i 2019. bio je ministar gospodarstva i financija) izabran je za predsjednika republike (na položaju je od 8. XI. 2020). U studenome 2020. u zemlju se vratio E. Morales.
Politički sustav
Prema Ustavu od 7. II. 2009., Bolivija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik Republike ujedno je šef države i predsjednik vlade. Biraju ga građani na neposrednim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Kabinet obavlja izvršnu vlast, odgovoran je Predsjedniku Republike. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Višenacionalna zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa Plurinacional), koja se sastoji od Predstavničkog doma (Camara de Diputados) i Doma senatora (Camara de Senadores). Predstavnički dom ima 130 zastupnika (7 zastupnika biraju starosjedilački narodi) koje izravno biraju građani za mandat od 5 godina. Senat ima 36 članova, koji su također izabrani na izravnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a stječu ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Tribunal Supremo de Justicia), čije suce biraju građani za mandat od 6 godina među kandidatima koje je prethodno izabrala skupština. Administrativno je Bolivija podijeljena na 9 departmana. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 6. kolovoza (1825).
Političke stranke
Nacionalistički revolucionarni pokret (Movimiento Nacionalista Revolucionario – akronim MNR), osnovan 1941. kao stranka lijevoga centra, prvi put sudjeluje u vlasti 1943–46., potom 1952–64. kada su na čelu države osnivači stranke Víctor Paz Estenssoro (1952–56., 1960–64) i Hernán Siles Zuazo (1952., 1956–60). Početkom 1970-ih podupire vojni režim i ideološki se priklanja neoliberalizmu i konzervativizmu, što dovodi do odcjepljenja lijevoga krila na čelu sa Siles Zuazom. Paz Estenssoro ponovno je predsjednik republike 1985–89., a iz stranačkoga vodstva na čelu države bio je također Gonzalo Sánchez de Lozada (1993–97. i 2002–03). Od početka 2000-ih politički utjecaj MNR-a postupno slabi. Pokret prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo – akronim MAS), osnovan 1998., stranka je ljevice (puni naziv stranke je Pokret prema socijalizmu – Politički instrument za suverenitet naroda – akronim MAS-IPSP). Zauzima se za nacionalizaciju naftne industrije i rudarstva te za legalizaciju uzgoja koke. Na vlast dolazi nakon pobjede na izborima potkraj 2005. i pobjeđuje na svim daljnjim izborima; stranački vođa Evo Morales bio je predsjednik republike 2006–19. Na vlasti ostaje i nakon izbora 2020 (osvaja apsolutnu zastupničku većinu), na kojima je stranački kandidat Luis Arce izabran za predsjednika republike. Stranka je članica Progresivnoga saveza. Građanska zajednica (Comunidad Ciudadana), osnovana 2018., politički je savez liberalnih i ljevičarskih stranaka (predvodi ga Fronta revolucionarne ljevice osnovana 1978); na čelu je saveza Carlos Mesa (predsjednik republike 2003–05). Nakon izbora 2020. vodeća je oporbena stranka (druga je po broju zastupnika).
Hrvatsko iseljeništvo
Prvi Hrvati doselili su se u Boliviju oko 1880. Bili su to mladići, podrijetlom uglavnom s otoka Brača i Hvara te iz Hrvatskog primorja, koji su reemigrirali iz Čilea. Među njima je najpoznatiji bio Ivan Ivanović, koji se već bio afirmirao u trgovini; njom su se bavili i ostali Dalmatinci, dok su Primorci radili u građevinarstvu. Prvotni cilj hrvatskih doseljenika bio je rudarski grad Oruro, dok ih se manji broj zaustavljao u Uyuniju ili je nastavljao za Potosí, rudarska naselja na velikim visinama s nepovoljnom klimom, tako da već prije I. svjetskog rata počinje preseljavanje naših ljudi u mjesta s ugodnijim podnebljem, osobito u Cochabambu. Iako se do I. svjetskog rata uselilo najviše tisuću Hrvata, društveno su se dobro organizirali. Prvo društvo utemeljeno je 1912. u Oruru pod nazivom Slavjansko trgovačko i pripomoćno društvo, kojemu je prvi predsjednik bio Jakov Franičević. Društvo je 1918. izgradilo groblje za svoje članove. U istom su gradu naši iseljenici utemeljili 1914. Slavjansko vatrogasno društvo (Bomba Slava), prvo takvo društvo koje je osnovala strana naseobina. Za I. svjetskog rata Hrvati su u Boliviji aktivni u jugoslavenskom pokretu, pa su utemeljili ogranke »Ivan Mažuranić« (Oruro), »Andrija Kačić Miošić« (Potosí) i »Jovan Skerlić« (Uyuni). U međuratnom su razdoblju hrvatske naseobine u krizi jer ne dolaze novi doseljenici, a postojeći se postupno asimiliraju. Taj trend nastavlja se i nakon II. svjetskog rata.
Književnost
U kolonijalnom razdoblju Bolivija pripada španjolskomu potkraljevstvu Peruu, a književnosti na španjolskom jeziku gotovo i nema; na jezicima pretkolumbovskih Amerikanaca, Kečua i Ajmara, zapisana je tek jedna drama (»Ollantay«) i određen broj pjesama. »Crónica moralizada« (1638) augustinca Antonia de la Calanche (1584–1654) opisuje zemlju, njezine starine i stanovnike. Tek nakon utemeljenja bolivijske države javljaju se pisci kao Manuel Maria Caballero (1819–66) s romantičnom prozom »Otok« (»La Isla«, 1854), pjesnik Ricardo José Bustamante (1821–86) te dramatičar i romanopisac Nataniel Aguirre (1843–88), koji u romanu »Juan de la Rosa: sjećanja zadnjeg vojnika neovisnosti« (»Juan de la Rosa: memorias del último soldado de la independencia«, 1885) prikazuje borbu za neovisnost zemlje. Vrhunac bolivijske književnosti predstavlja pjesnik Ricardo Jaimes Freyre, čije zbirke »Barbarska Kastalija« (»Castalia bárbara«, 1897) i »Snovi su život« (»Los sueños son vida«, 1917) pripadaju značajnim djelima hispansko-američkoga pokreta Modernismo. Protiv egzotike kao i formalističke estetike ubrzo ustaju pisci s natruhama naturalizma i socijalne kritičnosti: Alcides Arguedas (1879–1964) piše roman »Brončana rasa« (»Raza de bronce«; 1919), prokazujući okrutnosti počinjene nad bolivijskim Indijancima. U XX. stoljeću javlja se niz pjesnika moderna izraza koji su okrenuti izvornomu životu svoje zemlje (O. C. Echazú, G. V. Fabre i dr.), a pisci utjecajni u drugoj polovici stoljeća kreću se u rasponu od vjerskog nadahnuća (pjesnikinja Y. Bedregal de Conitzer) do društvenokritičkog realizma (R. B. Gonsálvez). U cjelini, bolivijska književnost, u usporedbi s djelima i autorima ostalih hispanoameričkih zemalja, koji su stekli svjetsku recepciju i utjecaj, doima se manje razvijenom i zanimljivom.
Likovne umjetnosti
Od V. do VIII. st. umjetnost se razvijala uz jezero Tiahuanaco; sačuvani su ostatci građevina s reljefima (Sunčeva vrata, Puma Puncu). Od XVI. do XVIII. st. nastaju gradovi (Potosí, Sucre, La Paz); podižu se barokne palače i crkve u tzv. mestizo stilu (s dekorativnim motivima iz domorodačke umjetnosti). U stambenoj se arhitekturi sačuvao tradicionalni tip kuće (unutrašnja dvorišta, ukrašeni portali, rezbareni drveni balkoni). Neoklasicističke građevine u XIX. st. podižu M. de Sanahuja i J. Nuñez del Prado. Najistaknutiji graditelj prve polovice XX. st. E. Villanueva povezuje racionalistički pristup arhitekturi s tradicionalnim; u drugoj polovici XX. st. arhitekti slijede suvremena kretanja u svijetu (H. Almaraz, L. Perrin, L. Iturralde, J. C. Calderón i G. Madeiros). – U XVIII. st. djeluju slikari M. Pérez de Holguín, G. M. de Berrio i L. Niño, a u XIX. st. J. Castañón i M. M. Mercado. Na početku XX. st. ističu se A. Dávalos, A. Borda, A. Nogales i J. G. Mesa. Oko 1920. osniva se realistička škola, koja povezuje europske utjecaje s domorodačkom umjetnošću; njezini su predstavnici C. Guzmán de Rojas i A. Jordán te kipari M. Nuñez del Prado i E. Luján; 1950-ih godina izdvajaju se slikari S. Romero, G. Imaná i M. Alandia realističkim zidnim slikama, dok slikari A. Pacheco, M. A. Pacheco, O. Pantoja i kipari T. Carrasco i M. Calláu, u novije vrijeme R. Valcárel, G. Ugalde i F. Rodríguez-Casas, slijede suvremene apstraktne smjerove.
