Bizant

ilustracija
BIZANT i Hrvati, pol. X. st.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

Bizant ili Bizantsko Carstvo, istočni dio Rimskoga Carstva nakon njegove konačne podjele 395.

Povijest

Kriza koju je Rimsko Carstvo doživjelo u III. st. imala je za posljedicu da se središte Carstva premjestilo na Istok, gdje su se gospodarski zastoj i smanjivanje broja stanovnika manje osjećali. Povijest Bizanta ili Istočnorimskog Carstva nastavlja povijest staroga Rimskog Carstva. Reforme upravnoga sustava u doba careva Dioklecijana i Konstantina I. Velikog osnovica su na kojoj se razvija državni poredak Bizantskoga Carstva, u kojem postupno jača carski apsolutizam i izgrađuje se golem birokratski aparat. Veleposjedništvo je bilo u stalnom porastu, sitni je zemljoposjed propadao, a zbog nedostatka radne snage seljaci se vezuju za zemlju. Gospodarski život Bizantskoga Carstva s vremenom se sve više temeljio na novčanom gospodarstvu. Bizantsko je Carstvo stoljećima imalo glavnu ulogu i u kulturnom pogledu, oslanjajući se na tradicije antičke grčke i rimske kulture, koje su u njemu uvijek bile žive. Seoba naroda, koja je uništila Zapadnorimsko Carstvo, teško je uzdrmala i Bizant. Vizigoti i Ostrogoti, Huni i ostala plemena pustošili su bizantske provincije na Balkanskom poluotoku, carska se vojska barbarizirala zbog sve većeg priljeva germanskih vojnika, a germanski su poglavice dobivali u Carstvu odlučan utjecaj. Potkraj V. st. Bizant je uglavnom prebrodio tu krizu, pa je za Justinijana I. (527–565) pokušao zadobiti izgubljene zemlje na Zapadu. Zauzećem sjeverne Afrike, Italije i dijela Španjolske, restauracija je Rimskog Carstva velikim dijelom ostvarena. Međutim, uskoro je najveći dio osvojenih područja ponovno izgubljen. Justinijanovi osvajački ratovi iscrpli su Carstvo, na Istoku je rastao pritisak Perzije, a na Balkanu Slavena. Od ostataka Justinijanove restauracije Maurikije (car od 582. do 602) je stvorio Ravenski i Kartažanski egzarhat, a nakon duga ratovanja s Perzijancima (591) poslao je veliku ekspediciju u Podunavlje da zaustavi nadiranje Slavena. Neuspjeh tog pothvata (592–602) doveo je do teških unutarnjih potresa. Balkanski poluotok postao je plijenom Avara i Slavena, a Prednja Azija i Egipat pali su u ruke Perzijanaca. Bizantsko je Carstvo izbjeglo propasti zahvaljujući unutarnjoj preobrazbi u VII. st. Tematski poredak, što ga je uveo car Heraklije (610–641) podjelom preostaloga bizantskog teritorija u Maloj Aziji u vojne okruge (teme) i naseljivanjem vojnika, osnovica je nove upravne i vojne organizacije, a jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika i seljaka potiče gospodarski i socijalni razvoj Bizanta. Nakon teških poraza Carstvo uspijeva pred carigradskim zidinama suzbiti avarsko-slavensku vojsku (626) i poraziti Perziju (628). Velika arapska invazija u sljedećih 20 godina ponovno je dovela u pitanje opstanak Carstva. Porazivši bizantsku vojsku na Jarmuku u Siriji (636), Arapi su za nekoliko godina osvojili sva područja koja je Bizant osvojio od Perzijanaca. Ograničeno na Malu Aziju, Bizantsko je Carstvo, zahvaljujući svojoj novoj unutarnjoj snazi, odbilo dvije jake arapske opsade Carigrada (674–678., 717–718). Od VIII. st. razvoj Bizantskoga Carstva obilježava ikonoklastički pokret (726–787., 815–843). Jačajući u Maloj Aziji i na Balkanu, Carstvo gubi svoje pozicije na Zapadu, gdje Langobardi osvajaju (751) Ravenski egzarhat; papa se odvraća od Bizantskoga Carstva i traži oslonac u franačkoj državi i 800. god. kruni Karla I. Velikog za cara. Nakon ikonoklastičke krize počinje razdoblje kulturnog i političkog uspona. Misija Ćirila i Metoda u Moravskoj (od 862), pokrštenje Bugara (864), djelatnost Metodijevih učenika u Bugarskoj i Makedoniji (nakon 885), jačanje bizantskih pozicija na Jadranskoj obali i u srpskim, a donekle i u hrvatskim zemljama, pod carem Bazilijem I. (867–886), zatim sve snažnije prodiranje bizantske kulture u Rusiju – znatno proširuju vjerski, kulturni i politički utjecaj Bizantskoga Carstva. Nakon dugih borbi ono uspijeva, za Nikefora II. Foke (963–969) i Ivana I. Cimiscesa (969–976), vratiti Siriju i uspostaviti prevlast na moru zauzećem Krete i Cipra. Istodobno je svladana Bugarska (971), koja je u doba cara Simeona (893–927) prijetila Bizantskomu Carstvu uništenjem. Međutim, ustankom Kometopula (976), sinova komesa Nikole, nastalo je moćno Samuilovo carstvo u Makedoniji, koje je u naglom širenju zahvatilo najveći dio Balkanskog poluotoka. Nakon dugih borbi car Bazilije II. (976–1025) svladao je Samuila, srušio njegovo carstvo i podvrgnuo cijeli Balkanski poluotok bizantskoj vlasti (1018). Granice Carstva protezale su se od Armenije do Jadrana i od Eufrata do Dunava.

Uporedo s tim vanjskopolitičkim uspjesima rasla je i snaga bizantskih feudalaca. Veleposjed se širio na račun sitnog posjeda seljaka i vojnika, koji je od VII. st. činio osnovicu gospodarske i vojne snage Carstva. Središnja se vlast energično suprotstavila tom procesu, ali i uza svu oštrinu zakonskih propisa (od novele cara Romana I. Lakapena iz 922) nije ga uspjela spriječiti. U XI. st. jača proces feudalizacije, veleposjednička aristokracija zauzima dominantan položaj, dok klasa sitnih zemljoposjednika i vojnika naglo slabi, središnja vlast gubi moć, njezin upravni i vojni sustav potpuno je uzdrman. Uskoro Bizantsko Carstvo počinje gubiti pozicije na svim stranama: poraz kod Manzikerta (1071) izručio je Seldžucima Malu Aziju, a istodobno su bizantski posjedi u južnoj Italiji pripali Normanima. U državi se zaoštrava borba između vladajuće skupine civilne carigradske aristokracije i vojnog provincijskog plemstva. Pobjeda vojne aristokracije dovodi na prijestolje dinastiju Komnena i otvara novo razdoblje bizantske povijesti. Uzdrmana vojna snaga Carstva jača dodjeljivanjem pronija feudalcima, uz obvezu obnašanja vojne službe, i pojačanim primanjem u službu stranih najamnika, uz povećavanje daća u provincijama. Car Aleksije I. Komnen (1081–1118) uspijeva suzbiti navale Normana sa zapada, Pečenega i Kumana sa sjevera, seldžučkih emira s istoka i (iskoristivši križarski pohod na Istok) uspostaviti bizantsku vlast u zapadnom dijelu Male Azije. Ivan II. (1118–43) učvršćuje, a Emanuel I. (1143–80) znatno proširuje te uspjehe jačanjem i širenjem bizantske vlasti na Balkanu, znatnim uspjesima prema Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i križarskim državicama na Istoku, pa čak i privremenim osvajanjima u Italiji. Ali je vladavina Komnena ipak završila katastrofom. Tijekom posljednjih desetljeća XII. st. Carstvo naglo slabi pod slabom dinastijom Angela. God. 1204. križari i Mlečani zauzeli su Carigrad i osnovali Latinsko Carstvo.

Više od pola stoljeća bizantske snage bile su potisnute na periferiju, okupljajući se u Epirskoj Despotovini na Balkanu i u Nikejskom i Trapezuntskom Carstvu u Maloj Aziji. Latinsko Carstvo brzo je pokazalo svoju nemoć. Nakon nagla uspona i još bržeg sloma epirsko-solunske države, prevlast na Balkanskom poluotoku pripala je privremeno Bugarskoj, a konačno Nikejskomu Carstvu, koje je 1261. oslobodilo Carigrad i uspostavilo Bizantsko Carstvo. Restaurirano Carstvo nije imalo stvarne životne snage, a u vanjskoj politici nailazilo je na velike teškoće. Na moru su gospodarili Genovežani i Mlečani, južnu i središnju Grčku držali su i dalje Latini, u Epiru i Tesaliji održavale su se separatističke grčke države, na sjevernoj granici stajali su Srbi i Bugari, koji su još potkraj XII. st. stekli nezavisnost. Sve te snage protivile su se uspostavljanju bizantske vlasti na balkanskom području i pružile su potporu sicilskomu i napuljskomu kralju Karlu I. Anžuvincu kada je on poduzeo akciju za ponovno rušenje Bizantskoga Carstva. Vodeći neprekidne borbe na Balkanu, Mihael VIII. Paleolog (1259–82) vještim je manevriranjem i sklapanjem unije s rimskom Crkvom (1274) u najkritičnijim trenutcima uspijevao zaustaviti akciju Karla I. Anžuvinca, koju je izbijanje ustanka na Siciliji (Vespro siciliano) konačno onemogućilo (1282). Duge borbe na više strana iscrple su snage Carstva. Od kraja XIII. st. ono postaje država drugog reda, nemoćna prema srpskom napredovanju u Makedoniji i naročito prema osmanskom nadiranju u Maloj Aziji. Slabljenje je ubrzano unutarnjim borbama: građanski rat između Andronika II. i Andronika III. (1320–28) još je više oslabio Carstvo, a građanski rat između Ivana VI. Kantakuzena i stranke Ivana V. Paleologa (1341–47), popraćen teškim socijalnim sukobima, potpuno ga je razorio i doveo do katastrofalnih teritorijalnih gubitaka. Stefan Dušan anektirao je više od polovice tadanjeg bizantskog teritorija da bi stvorio svoje veliko carstvo, a preostalu zemlju opustošili su i opljačkali Kantakuzenovi saveznici Osmanlije. Zauzećem Galipolja (1354) za novoga građanskog rata između Kantakuzena i Paleologa (1352–54) Osmanlije su započeli osvajanje Balkana, a zauzećem Dimotike (1361), Edirnea (1362) i Plovdiva (1363) postali su gospodarima Tracije. Njihovi daljnji uspjesi teško su pogađali Bizantsko Carstvo. Nakon bitke na Marici (1371), boja na Kosovu (1389), pada Bugarske (1393) i poraza kršćanske koalicije kod Nikopolja (1396), Carstvo se nalazilo na rubu propasti. Osim Morejske Despotovine na Peloponezu, ostao mu je samo Carigrad, koji se nalazio pod osmanskom blokadom. Poraz koji su Timurovi Mongoli (1402) zadali Osmanlijama kod Angore (Ankare) i građanski ratovi koji su nakon toga izbili u Osmanskom Carstvu, neočekivano su produžili život Bizantskomu Carstvu. Nakon duže opsade, Osmanlije su 29. V. 1453. zauzeli Carigrad, a Bizantsko Carstvo prestalo je postojati. Padom Morejske Despotovine (1460) i Trapezuntskog Carstva (1461) došle su pod osmansku vlast i posljednje bizantske zemlje.

Bizant i Hrvati

Bizantsko Carstvo je cjelinom ili dijelom današnjih hrvatskih prostora vladalo s prekidima više od 600 godina (od oko 535. do kraja XII. st.), duže negoli ijedna strana sila. Iako je vojnih akcija bilo tek nekoliko, Bizant je raznoliko utjecao na razvoj hrvatskoga društva: pečat bizantske vladavine na jadranskome, pa i perijadranskom prostoru, i danas je vidljiv u graditeljstvu, toponomastici, pravnoj znanosti, pismenoj baštini, crkvenim obredima i dr.

Bizant je uspostavio vlast nad Dalmacijom i dijelovima Panonije nakon 535., kada je pobijedio Ostrogote. Uslijedilo je razdoblje intenzivne izgradnje (npr. Eufrazijeva bazilika u Poreču, rekonstrukcija zidina u Saloni, niz utvrda duž istočnojadranske pomorske granice) i kratkotrajna gospodarskoga poleta te naseljavanje Slavena od oko 550., i Hrvata početkom VII. st. Slaveni i Hrvati zauzeli su mnoge bizantske gradove (Sirmium, Siscia) te stigli sve do jadranske obale, pa je oko polovice VII. st. bizantska vlast sužena na uzak prijadranski pojas, ponajprije na gradove Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Krk, Rab, Osor, te na neke otoke. Iako sve do IX. st. nije bilo važnijih događaja, doseljenici su do toga doba već preuzeli mnogo od zatečene kasnoantičke baštine, koja se dijelom može smatrati i bizantskom.

Od 805. do 809. na Jadranu se odvijao bizantsko-franački rat; Aachenskim mirom 812. bizantska je vlast ostala u dalmatinskim gradovima, a zaleđe je bilo pod vrhovništvom Franačkog Carstva. Svakovrstan se razvoj počeo tada iz gradova širiti prema zaleđu, a to je omogućilo jačanje i bogaćenje hrvatske države u IX. st. Znatne količine bizantskog novca svjedoče o velikoj važnosti bizantskoga gospodarstva za hrvatski prostor i o isprepletanju utjecaja sa zapadnoeuropskim gospodarstvom. Vojno-političko bizantsko djelovanje pojačava se 860-ih i 870-ih godina, kada caru Baziliju I. Hrvati i druga istočnojadranska plemena pomažu u borbi protiv Arapa. Tada je osnovana Dalmacija, a bizantski su gradovi morali plaćati danak od 710 nomizma hrvatskome vladaru u zaleđu. Istodobno s bizantskih prostora kreće jedna od akcija pokrštavanja Hrvata, koja uvodi glagoljicu i crkvenoslavenski jezik u liturgiju.

U drugoj polovici X. st. Stjepan Držislav dobio je iz Carigrada naslov eparha i patricija. Tijekom XI. st. hrvatski su vladari postupno preuzimali vlast u temi Dalmaciji, da bi bizantska vlast na tom prostoru do kraja stoljeća potpuno iščezla. Opći je razvoj sve više pogodovao oslanjanju Hrvatske na zapadnu i srednju Europu, jer se u Bizantu stvarala bitno drugačija kulturna i civilizacijska slika, ponajprije zbog crkvenog raskola 1054., tako da se bizantski utjecaj sve manje osjećao.

Zaposjedanje dijelova Dalmacije u 1160-ih (na sjeverozapad do rijeke Krke i mjestimice preko nje) u doba cara Emanuela Komnena tek je kratkotrajno (otprilike 15 god.) obnovilo bizantsku vlast. U to su se doba odnosi s Bizantom uspostavljali na druge načine: prema njemu kreću trgovci (Dubrovnik), iz njega dolaze putnici i doseljenici.

Pravo

Osnova je bizantskoga pravnog sustava Justinijanov kodeks rimskoga prava iz VI. st. (→ corpus iuris civilis). Bizantski su vladari svojim zakonima (novellae) donosili određene preradbe i dopune pravnim pravilima sadržanima u Justinijanovoj kodifikaciji, slijedeći kulturne, društvene i gospodarske promjene tijekom srednjega vijeka, no ipak je utjecaj rimskoga prava na pravni sustav Bizantskoga Carstva bio odlučujući za cijeloga trajanja države. Zbog toga se bizantsko pravo često naziva i grčko-rimskim pravom (Ius Graecoromanum).

Tijekom VI. i VII. st. nastali su mnogobrojni pravnički radovi kako bi se opsežne Justinijanove zakonske zbirke prilagodile potrebama tadašnje bizantske prakse i pravne naobrazbe. Među tim radovima ističu se različiti kratki pregledi (indices, ἴνδıϰες), komentirajuće bilješke (scholia) te grčke parafraze pojedinih dijelova Justinijanove kodifikacije iz pera carigradskih i beritskih profesora prava (Teofil, Dorotej, Stefan), od kojih je najvažnija bila Teofilova opširna grčka Parafraza Justinijanovih institucija.

Pravni sustav Bizanta bitno se izmijenio tijekom VIII. st. za vladavine izaurijske dinastije. Tako je oko 740. Lav III. Izaurijski proglasio Eklogu (grč. Ἐϰλογὴ τῶν νόμων: izbor zakona) prvom službenom pravnom zbirkom nakon Justinijana; ona sadrži znatne otklone od ranijega zakonodavstva, prije svega u sferi obiteljskoga, imovinskog i kaznenog prava. Iz VIII. st. potječu i tri odvojene nove pravne zbirke: poljodjelski zakon (grč. νόμος γεωργıϰός), pomorski zakon (grč. νόμος ναυτıϰός) te vojnički zakon (grč. νόμος στρατıωτıϰός). Prvi od tih zakona uređuje kazuistički odnose iz poljodjelstva, drugi naknadu štete kod pomorskih nezgoda, a treći vojne propise. – Najvažniji zakonici nakon Justinijana nastali su za moćne makedonske dinastije (867–1025). Za razliku od orijentalno usmjerene izaurijske dinastije, sklone pravnim reformama, makedonska dinastija, vjerna tradiciji, vratila se u svojem zakonodavstvu justinijanskim načelima. Najprije je car Bazilije I. 879. objavio zbornik Proheiron (grč. Ὁ πρόχεıρος νόμος: priručni zakon, priručnik zakona), koji uređuje istu materiju kao i ukinuta Ekloga, ali oslanjajući se znatnije na rimsko pravo Justinijanove kodifikacije. Nedugo poslije, isti je car dao prirediti novo, prošireno izdanje Proheirona, nazvano Epanagoga (grč. Ἐπαναγωγὴ τῶν νόμων: put zakona, pravni vodič), koje, međutim, nije bilo službeno objavljeno. Bazilije je bio začetnik i najistaknutije bizantske kodifikacije nazvane Bazilike (grčki τὰ βασıλıϰὰ νόμıμα: carski zakoni), koju je završio i izdao njegov sin Lav VI. Mudri u IX. st. Taj je zbornik podijeljen na 60 knjiga, a knjige na titule, u kojima je spojeno gradivo odgovarajućih titula iz svih dijelova Justinijanove kodifikacije. U praksi je tekst Bazilika tijekom vremena bio popraćen opširnim komentarima, tzv. sholijama, koje su imale službeni značaj. Također, u potonjim su stoljećima, za potrebe sudske prakse, izrađivani komentari i skraćeni priručnici na temelju Bazilika (Synopsis Basilicorum, Peira, Tipucitus). Kao posljednji važniji priručnik takve vrste javlja se Heksabiblos (grč. Ἑξάβıβλος: šestoknjižje), zbirka tada vrijedećega bizantskog prava u šest knjiga, koju je oko 1345. sastavio solunski sudac Konstantin Harmenopul. Ta je zbirka primjenjivana diljem Istočne Europe, a u Grčkoj se održala tijekom turskih vremena sve do modernoga doba: 1835–1946. bila je na snazi kao građanski zakonik, uz supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i Bazilika.

Zbog državnopravnih i političkih odnosa, navedene bizantske pravne zbirke utjecale su i na razvoj prava na hrvatskim područjima u srednjem vijeku, napose na pravne sustave dalmatinskih komuna.

Književnost

Bizantska književnost izrasla je iz grčke književnosti Rimskoga Carstva te ranokršćanske i patrističke književnosti kojima je pridodala novi kršćansko-teokratski karakter. Jezik bizantske književnosti srednjovjekovni je učeni arhaizirani grčki, a od XII. st. javljaju se i djela na pučkome grčkom (već formiranome novogrčkom), čime bizantska književnost postaje i izvorištem novogrčke književnosti.

Zbog promjene izgovora grčkoga jezika, antički se kvantificirani stih više nije mogao primjenjivati, te se bizantsko pjesništvo moralo prilagoditi novomu dinamičkomu akcentu, nastalu u razdoblju helenizma. Kao rezultat uspomene na melodiju takva izgubljena izgovora, a pod semitskim i sirijskim utjecajima, crkvene su himne prerasle u liturgijsku poeziju najvećih umjetničkih dometa. Prožete dubokim religijskim osjećajem himne monaha Romana Meloda (V–VI. st.) osnova su te književne vrste u Bizantu, pa i u kršćanstvu uopće. Andrija s Krete (VII–VIII. st.) stvorio je novi pjesnički žanr, tzv. kanon (religijsku poeziju u jampskome stihu). Od VIII. st. javlja se velik broj himni na već uvriježenu melodiju liturgije Grčke crkve (posebno se u IX. st. refleksivnom poezijom istaknula monahinja Kasija). U teokratskome bizantskom društvu malo je bilo prostora za svjetovnu poeziju: najznačajnija je zbirka grčkih epigrama »Palatinska antologija« (X. st.), manje poznata antologija Maksima Planuda iz XIV. st. i malobrojni epigrami Ivana Geometra i Kristofora iz Mitilene. Juraj Piziđanin (VII. st.) u jampskim je trimetrima opisao vojne pobjede cara Heraklija u borbi protiv Avara.

Od proznih djela značajna su ona historiografska Prokopija iz Cezareje (VI. st.), koji, pridržavajući se koncepata klasične grčke historiografske škole, svjedoči o razdoblju cara Justinijana i njegovim ratovima protiv »barbara«. Agatija iz Mirine (VI. st.) donekle kronološki nastavlja Prokopijevo djelo, kao i Teofilakt Simokata (VII. st.). Za nas su važna i djela cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st. (priručnik »Svojemu sinu o narodima«, poznatiji po latinskome naslovu »De administrando imperio«, pruža obilne podatke o Hrvatima i mnoge druge vrijedne informacije). U glasovitoj memoarsko-historiografskoj prozi – »Aleksijadi« Ane Komnene (XI–XII. st.) – arhaiziranim je jezikom i elementima epskog pjesništva opisana vladavina njezina oca Aleksija Komnena. Povijesni spisi Jurja Pahimera, Ivana VI. Kantakuzena i Nikefora Gregore (XIV. st.), te zapisi o padu Carigrada Ivana Duke i Laonika Halkokondila (XV. st.) značajna su djela kasnobizantske epohe.

Mnogobrojne su i kronografije, pogotovu »Kronografija« Mihaela Psela, važnog filozofa iz XI. st., a na razgovornome grčkome kronika svijeta Ivana Malale iz Sirije (VI. st.), koji je u bizantsku književnost unio novi književni rod monaških ljetopisa. Ovamo pripada i bogata hagiografska književnost (važna je zbirka legendi o svecima iz X. st. Simeona Metafrasta), koja je mnogo prevođena na slavenske jezike i snažno je utjecala na njihove književnosti.

Najveći dio proznoga stvaralaštva bizantske književnosti čine teološka djela nasljednika grčke patristike Leontija iz Bizantija (VI. st.) i Ivana Damaščanskoga (VIII. st.), koji je utemeljio kršćansku dogmatiku s pomoću pojmovnog instrumentarija antičke filozofije. U temeljima je bizantske književnosti i teološko-polemička literatura usmjerena prema obrani jedinstva i pravovjerja crkvene dogme. Glavni su joj predstavnici Niketa Stetat i Mihael Kerularije (polemizirali su tijekom XI. st. sa zagovornicima monofizitizma i ikonoborstva), Eutimije Zigaben (XI–XII. st.) s kontroverznim povijesno-dogmatskim zbirkama i Niketa Honijat. Tijekom XIV. st. posebno je oživjelo teološko stvaralaštvo zahvaljujući bogoslovskim raspravama koje su se vodile oko nauka hezihazma Grgura Palame. Posljednja pak stoljeća bizantske književnosti obilježena su i žestokim polemikama s Rimskom crkvom, u kojima su sudjelovali Juraj s Cipra, Marko Eugenik i značajni humanisti koji su pred najezdom Turaka u XIV. i XV. st. prešli na Zapad (Teodor Gaza, Juraj Gemist /Pleton/, Besarion, Ivan Argiropul i drugi).

Humanističkoj renesansi pridonijeli su i filozofi – novoplatonovci patrijarh Focije (IX. st.) i Mihael Psel (XI. st.). Focije je bio poznat po svojoj učenosti, ali i ulozi u razdoru između Carigradske crkve i Rima (on je poslao solunsku braću Konstantina i Metodija kao misionare među Slavene). U »Biblioteci«, bilješkama i komentarima o pročitanome štivu, prenio je znanje izgubljenih djela antičke literature.

Na pučkome grčkome najznačajnije je anonimno epsko stvaralaštvo: epska pjesma o bizantskome graničaru »Digenis Akrita« (XII–XIII. st.) i povijest križarskog razdoblja na Peloponezu »Morejska kronika« (XIV. st.). Profanu poeziju, satiru na svoje doba, na narodnom jeziku pisao je Teodor Prodrom (XII. st.). Romani koji obrađuju starogrčke motive pod francuskim su i talijanskim utjecajima (»Roman o Trojanskom ratu«, »Ahileida«, »Roman o Aleksandru« i Hermonijakova »Ilijada«), kao i ljubavni romani te viteške priče kasnoga Bizanta u novogrčkome stihu (»Kalimah i Hrizoroa«, »Beltandar i Hrizanca« i drugi). Veliki roman »Barlaam i Jozafat« grčka je obradba prijevoda indijske »Pañcatantre«. Posebno omiljele bile su priče o životinjama (»Fiziolog«, »Priča o pticama«, »Priča o ribama«).

Filozofija

Razvoj filozofije tijesno je povezan s teologijom. Neoplatonizam je najutjecajnija filoz. škola. Kršć. teolozi bili su fascinirani metafizičkim sustavom prikazanim u Plotina (205–270) i Prokla (411–485) pa su pokušali objasniti određene dogme s pomoću filoz. pojmova. Najpoznatiji predstavnik toga smjera Pseudo-Dionizije Areopagit (oko V. st. znatno utjecao na zap. srednjovj. filozofiju), te filozofska škola u Gazi (V–VI. st.; Eneja, Zaharije i Prokopije), nastoje inkorporirati neoplatonizam unutar kršć. nauka. Zatvaranje neoplatonističke škole u Ateni 529. prekinulo je na stanovito vrijeme samostalan razvoj filozofije, nakon čega aristotelovska škola u Aleksandriji postaje gl. filoz. središte. Ivan Filipon (VI. st.), gl. predstavnik te škole, uveo je Aristotelovu metodu i načela u kršć. nauk. Sustavnu filozofiju razvija Ivan Damaščanin (675–750), koji se smatra pretečom skolastike. U svojoj filozofiji »Vrelu znanja«, upotrijebio je pet univerzalija (preuzeto od Porfirija) i deset Aristotelovih kategorija. U IX. st. oživljava zanimanje za klas. književnost i znanost, a filozofija se razvija ugl. u rasponu između Platonova i Aristotelova naučavanja. Aristotelov je sljedbenik patrijarh Focije (oko 820–898). Mihael (Konstantin) Psel (1018–78), jedan od najutjecajnijih mislilaca XI. st., platonist, razvija racionalizam i smatra da su crkv. i filoz. naučavanje dva neovisna sustava i da filozofija treba proučavati prirodu stvari. Njegov učenik Ivan Ital (druga pol. XI. st.) zastupa aristotelovsku tezu o vječnosti materije. U XII. st. Eustratije, nikejski metropolit, aristotelovskom logikom analizirao je teol. probleme i zbog toga su ga kritizirale crkv. vlasti. U to doba djeluju i Nikola iz Metone (u. oko 1165) i Teodor iz Smirne. Racionalističke filoz. studije u XIII. st. zastupali su Nikefor Blemid (oko 1197–1272), koji je pisao rasprave o fizici i logici pod aristotelovskim utjecajem, i Juraj Pahimer (1242–1310), koji je dao opći prikaz Aristotelove filozofije. U XIV. st. pojavljuje se mistično učenje kvijetističke sljedbe hesihasta (gl. predstavnik Grgur Palama, oko 1297–1360), koje izaziva žestoke rasprave. U XIV. st. također djeluju (Grgur Gregorij) Akadin, Nikefor Gregora, istaknuti predstavnik platonizma, zatim Teodor Metohit i Demetrije Kidon. Padom Carigrada (1453) završava se i razdoblje bizantske filozofije. Posljednji bizantski filozofi, platonist Pleton i aristotelovci patrijarh Genadije, Juraj iz Trapezunta i Teodor Gaza utjecali su svojim radovima na obnovu grčke klasične kulture na Zapadu, čime je bizantska filozofija neizravno pridonijela razvoju novovjekovne filozofske misli.

Likovne umjetnosti

Bizantska umjetnost formirala se u onim pokrajinama Istočnorimskoga Carstva gdje se grčka helenistička umjetnost već odavna dodirivala sa stranom umjetničkom tradicijom kultura Bliskog istoka: Egipta, Sirije te područja Male Azije, Mezopotamije i Perzije. Bizantska je umjetnost srednjovjekovna umjetnost kršćanskoga Istoka, a dijelom i Zapada, koji je politički, ekonomski ili kulturno bio povezan s Bizantom. U njoj su jasno izražene dvije sastavnice: helenistička (klasična) i orijentalna. Visok domet ostvarila je bizantska umjetnost u mozaiku, freski, minijaturi, slikarstvu (ikone) i u primijenjenim umjetnostima (bjelokost, emajl, zlatarstvo), a posebno u arhitekturi, gdje je stvorila nekoliko novih tipova sakralnih građevina. Karakteristični su za bizantsku arhitekturu bazilika s kupolom i tlocrt u obliku grčkoga križa; pročelja građevina često su slikovita zbog naizmjenične upotrebe slojeva od opeke i kamena. U kiparstvu, Bizant je, pod utjecajem Istoka, zamijenio punu formu plošnom koncepcijom s mnogo ukrasnih detalja, koja dolazi do izražaja os. u dekorativnoj plastici; plošno skulptirani ornament, koji se zasniva na kontrastu svjetla i sjene, pretežno je u službi arhitekture i prekriva kapitele, imposte, vijence, arhitrave, oltarne pregrade i crkveni namještaj. Razvoj bizantske umjetnosti može se podijeliti u tri razdoblja. Ranobizantsko stilsko razdoblje, VI–VIII. st., kojemu je prethodila starokršćanska umjetnost grčkoga Istoka u IV. i V. st., započinje i doživljava svoje zlatno doba za vladavine Justinijana I. Velikog, potom stagnira i traje do početka ikonoklastičkih borba. Srednjobizantsko stilsko razdoblje, IX–XII. st., nazvano drugo zlatno doba, traje za vladavine careva makedonske i komnenske dinastije. Kasnobizantsko stilsko razdoblje, XIII–XV. st., započinje s dolaskom na vlast dinastije Paleologa 1261., pa se naziva i renesansom Paleologa.

Umjetnost ranobizantskog stilskog razdoblja služila je u prvom redu veličanju cara kao vrhovnog autoriteta, a to je dovelo do pojave tzv. hijeratičkoga bizantskog stila, u kojem je lik vladara prikazan frontalno i služi kao neka vrsta ceremonijalne slike. U mozaičkom i oslikanom ukrasu unutrašnjosti crkava dolazi do asimilacije »nebeske« i »zemaljske« hijerarhije – dvora pantokratora i dvora autokratora. Usprkos stilskim ograničenjima, očuvane su individualne značajke likova, npr. u prikazu carskoga para Justinijana i Teodore na mozaicima u San Vitaleu u Ravenni. Za sakralnu arhitekturu toga razdoblja karakterističan je tip bazilike s kupolom. Najznamenitiji je spomenik Aja Sofija u Carigradu, koja je po svojem tlocrtu i konstruktivnom sustavu konačan rezultat dugog arhitektonskog razvoja, a ujedno početak novog razdoblja u povijesti arhitekture. Arapska osvajanja zemalja Bliskog istoka (VII. st.) i ikonoklastičke borbe (VIII. st. i prva polovica IX. st.) znatno su utjecali na daljnji razvoj bizantske umjetnosti; otada se u slikarstvu češće javljaju profane i povijesne teme. Pobjeda ikonodula bila je ujedno pobjeda monaške (redovničke) strane; ona će ostvariti umjetnost koja se pridržava načela službene umjetnosti, ali u njih unosi slobodnije i spontanije elemente. – U srednjobizantskom stilskom razdoblju, kada bizantska umjetnost postaje umjetnošću pravoslavnoga svijeta, očit je njezin dualizam: ona je istodobno i carska, dvorska, aristokratska i monaška, pučka. Već u doba ikonoklastičkih borba neki monaški skriptoriji bili su utočište takve pravoslavne pučke umjetnosti. Njezino je najznatnije ostvarenje Hludovski psaltir (vjerojatno rađen prije ikonoklastičkih borba, dopunjen u IX. st.), urešen crtežima na margini. Nasuprot njemu stoji skupina rukopisa s raskošnim minijaturama na cijeloj stranici. Od monumentalnog slikarstva toga razdoblja najkarakterističniji su mozaici u Dafni (XI. st.) i freske manastirske crkve u makedonskom selu Nerezima (druga pol. XII. st.). U arhitekturi se javlja tip tzv. križno-kupolne crkve: tlocrt je u obliku grčkoga križa upisana u pravokutnik, kupola počiva na visokom tamburu iznad križišta, krakovi križa natkriveni su bačvastim svodovima; velika se pozornost poklanja urešavanju eksterijera (bogati profili, niše, slijepe arkade). Mnoge inačice toga tipa građevina razvijale su se tijekom kasnijih stoljeća, posebno na Balkanu i u Rusiji. – U kasnobizantskom stilskom razdoblju najvažniji su umjetnički spomenici mozaici Kahrije-džamije u Carigradu, ciklusi fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu te u manastirskim crkvama u srednjovjekovnoj Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. – Bizantska umjetnost u Italiji (mozaici u Sv. Marku u Veneciji, mozaički ciklusi u normanskim crkvama na Siciliji) italska je inačica neohelenizma i čini podlogu za razvoj sienske slikarske škole trecenta. »Renesansa Paleologa« u bizantskoj umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave jednoga općega realističkoga gibanja koje se javlja u europskoj srednjovjekovnoj umjetnosti od sredine XII. st.

Bizantska umjetnost u Hrvatskoj

Bizantska sastavnica u hrvatskom kulturnom naslijeđu pojavljuje se od ranoga srednjega vijeka, no s različitim intenzitetom i važnošću. Iz prvoga, tzv. zlatnoga doba bizantskog stila, očuvan je velik broj spomenika nastao s Justinijanovim osvajanjima Dalmacije (Honorijeva bazilika u Saloni), sve do Pule (crkva sv. Marije Formoze) i Poreča u Istri. Sklop Eufrazijeve bazilike u Poreču (VI. st.) ubraja se, po očuvanosti i vrijednosti arhitekture te mlađega mozaika, među najistaknutije spomenike bizantske umjetnosti na Zapadu, također i sa znatnim utjecajem na morfologiju regionalnoga graditeljstva (Sv. Agata kraj Kanfanara). Izravan prodor tipologije i morfologije s istočnog Sredozemlja vidljiv je na mnogobrojnim crkvama duž cijeloga primorja (najosebujnije na Mljetu, Braču, Krku), a prate ih građevine (utvrde i svetišta) na tzv. pomorskome limesu (Sušac, Biševo, Svetac, Vrgade, Žirje itd.). Grade se i karakteristične crkve centralnoga tipa (Gata kraj Omiša) i njegovih izvedenica – trikonhos (Polače na Mljetu, Sutivan na Braču, Bilice kraj Šibenika). Na taj se sloj nadovezuje arhitektura tzv. srednjobizantskog razdoblja iz doba temata Dalmacije (IX–XI. st.). Osim primjene arhaičnih rješenja, unose se i neka suvremena, npr. quincus – četiri stupa koji nose središnju kupolu (Dubrovnik, Kotor), s jakim odjecima u graditeljstvu starohrvatskog razdoblja (Sv. Mikula u Velome Varošu i sl.). Istodobni su odjeci u zidnome slikarstvu, uglavnom uz posredništva s Apeninskog poluotoka (Akvileja: Hum u Istri; Venecija: Zadar; Apulija: Dubrovnik). U skulpturi su tragovi bizantske struje najslabiji (crkveni namještaj, X. st. u Dubrovniku; kamene ikone, XI. i XII. st. u Zadru).

Problemom raširenosti i utjecaja bizantske umjetnosti na hrvatskom primorju bavili su se mnogi istraživači, neki ističući fenomen tzv. adriobizantinizma, donekle u sklopu s umjetnošću Ravenne, Akvileje ili, poslije, Venecije. Tako se npr. u tipološkim raščlambama crkve sv. Donata u Zadru uzima u obzir San Vitale u Ravenni (VI. st.), a solinska crkva u Gradini s upisanim osmerokutom tješnje se povezuje s bizantskim uzorima. Slikarstvo na dasci sve do XIV. st. na hrvatskoj je obali donekle napajano bizantinizmima. I poslije su se u Dalmaciju uvozile bizantske ikone, ostavljajući trag u djelima pripadnika kretsko-venecijanske škole (A. Bizamano, prva pol. XVI. st.). Tragovi bizantske ikonografije vidljivi su u skulpturi sve do zrele romanike i pojavljuju se u najmonumentalnijim djelima XIII. st. (Buvinine vratnice u Splitu). Nakon XV. st. zamire u Hrvatskoj bizantski utjecaj. Posljednji tragovi tradicije bizantinizma miješaju se s novim poticajima historicizma, pa će tako prastari i umorni stil prerasti u neostil i potrajati do XX. st. Historicizam obnavlja bizantske oblike, pa tako V. Kovačić gradi 1912. u Zagrebu kupolu crkve sv. Blaža u italo-bizantskom stilu.

Stariji su autori sveukupnu predromaničku umjetnost Dalmacije često stilski definirali kao bizantsku (R. Eitelberger, T. G. Jackson, G. Millet i dr.). Lj. Karaman pobija te teze dokazujući specifičnost ranohrvatske umjetnosti i ograničavajući bizantske utjecaje na pojedine spomenike i elemente. Noviji autori (M. Prelog, Ž. Rapanić, T. Marasović) pronalaze mjeru bizantske sastavnice u hrvatskoj kulturno-umjetničkoj baštini.

Glazba

U užem smislu bizantska je glazba grčko-pravoslavna, ali se pod njezinu utjecajnu sferu, sukladno, pa čak i šire od raširenosti Carstva i njegove višenacionalnosti, mogu podvesti i crkveno-glazbene tradicije drugih naroda i zemalja istočnoga kršćanskog obreda: ruska, etiopska, koptska, armenska, gruzijska, maronitska, sirijska, bugarska, srpska, makedonska i dr., svaka sa svojim jezicima i specifičnostima u mjestu glazbe u liturgiji. Temelji širega bizantskog crkveno-glazbenoga kruga počivaju na glazbenim tradicijama prvih kršćanskih zemalja, Grčke, Sirije i Palestine, s jasnom dominacijom grčkog elementa i jezika.

Za razliku od povijesti Zapadne crkvene glazbe, bizantska crkvena glazba u užem smislu poznaje tri epohe: doba tzv. starog (od početka do XIV. st.) i srednjeg (od XIV. do XIX. st.) pjeva, a novi bizanstki pjev računa se od notacijske i repertoarne reforme triju učitelja 1821. Bizantska crkvena glazba razmjerno je dobro dokumentirana skladbama i teorijskim djelima od X. st. nadalje. U doba staroga crkvenog pjeva pojavili su se prvi notni zapisi, neume, a uz glavnu formu, pjevanje psalama, razvili su se himnički oblici troparion, kontakion i kanon. Himnički napjevi bili su skupljeni u posebne liturgijske knjige: heirmologion (s odama kanona), stikherarion (slobodne himne i velike antifone) i kontakarion (najmelodiozniji napjevi). Najpoznatiji skladatelji prvoga doba bili su Roman iz Sirije (VI. st.), Andrija s Krete i Ivan Damaščanin (oba VII–VIII. st.). Epohu srednjega crkvenog pjeva odlikuje pojava novih himničkih skladbi. U XIV. st. djeluje jedan od najvažnijih skladatelja bizantske glazbe uopće, Ivan Kukuzel.

Tonalitetni sustav bizantske glazbe pretežno je dijatonički i oslanja se uglavnom na starogrčke ljestvice, ali su u uporabi bile i pentatonika i kromatika. Bizantska glazbena notacija sastoji se od tzv. ekfonetskih zapisa za čitanje i neuma za obilježavanje napjeva. Tek se u doba novoga pjeva moderna notacija oslobodila oslonca na neume.

Svjetovna umjetnička i pučka glazba u doba Carstva slabo su dokumentirane, premda je poznato da je strogi carski ceremonijal bio bogato prožet glazbom i da je u optjecaju postojala pučka pjevana epika. Pretpostavlja se da je svjetovna umjetnička glazba bila slična crkvenoj, jer su se u objema vrstama rabili isti ili slični tonski sustavi i ritmovi. Istaknute su forme bile naizmjenično (antifonalno) zborno pjevanje i pjev uz instrumentalnu pratnju. Zahvaljujući Bizantu orgulje, izumljene u Aleksandriji u III. st. pr. Kr., preživjele su prijelaz u novi vijek. Za razliku od Zapada, kamo su u VIII. st. prenesene darovnicama na franački dvor, za čitava razdoblja Carstva orgulje u Bizantu bile su elitno svjetovno glazbalo i jedna od carskih insignija.

Bizant. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7941>.