Berlioz [bεʀl·jo:'z], Hector, francuski skladatelj i dirigent (La Côte-Saint-André, 11. XII. 1803 – Pariz, 8. III. 1869). Do 17. godine života živio u rodnome mjestu, gdje je primio prvu poduku iz glazbe (flauta, gitara). Maturirao je u Grenobleu i prema očevoj želji upisao medicinu na Sveučilištu u Parizu. Vrlo sklon glazbi, upoznao operu i počeo se družiti s glazbenicima, pisati o glazbi i skladati. Prvi mu je ozbiljniji učitelj glazbe J.-F. Lesueur. Unatoč roditeljskomu protivljenju i uskraćivanju novčane potpore, 1826. napustio studij medicine i potpuno se posvetio glazbi upisujući Konzervatorij (Lesueur, A. Reicha). Prvi je uspjeh doživio 1828. koncertom vlastitih djela. Uveden je u književno-umjetničke krugove Pariza (V. Hugo, A. Dumas otac, H. Balzac, P. Mérimée, E. Delacroix i dr.), osvojio nagrade na Prix de Rome (1828., 1830), oduševljavao se Shakespeareom i Goetheom, a prestižno Habeneckovo Koncertno društvo (Société des concerts) izvelo mu je neka djela. Godine 1831. odlazi na jednogodišnji boravak u Rim. U 1830-ima opet živi u Parizu, sklada neke od svojih najpoznatijih skladbi, zasniva obitelj, a stalne financijske probleme rješava zahvaljujući zagonetnoj velikodušnosti N. Paganinija (donacija od 20 000 franaka). Od 1842. započinju njegove turneje po inozemstvu (Belgija, Njemačka, Austrija, Češka, Madžarska, Rusija, Engleska), gdje ga, posebno u Njemačkoj (festival u Baden-Badenu, F. Mendelssohn, R. Schumann), često cijene više nego u Francuskoj. Sve do 1856. uzalud je pokušavao postati profesorom na Konzervatoriju, a u Operi je tek 1863. uspio postaviti jedno svoje djelo. Privatno je trajno nesretan: dva neuspjela braka, obje mu supruge i jedini sin umiru mladi. Umro je osamljen u 66. godini života. Napisao je autobiografiju Sjećanja (Mémoires), objavljenu 1870.
Berliozov opus obuhvaća djela za glazbenu pozornicu (opere Benvenuto Cellini, Trojanci – Les Troyens i Béatrice et Bénédict), 4 simfonije i desetak drugih orkestralnih djela, skladbe za zbor (33 solo i 8 s orkestrom) te za jedan ili više solističkih glasova uz instrumentalnu pratnju (33), kao i desetak drugih vokalnih skladbi. Napisao je više transkripcija tuđih skladbi. Među Berliozovim spisima središnje mjesto zauzima epohalni Veliki traktat o modernoj instrumentaciji i orkestraciji (Grand traité d’instrumentation et d’orchestration modernes, 1844., 1856). Berlioz je tipičan umjetnik romantizma, nemiran, neobuzdana temperamenta, strastven, nagao, sklon nekonvencionalnosti u formi i sadržaju. Svojim je ponašanjem i djelima bio među onim glazbenim stvarateljima koji su najviše pridonijeli profiliranju i definiranju ekspresivne glazbe romantizma. Pripada među najzaslužnije za izgradnju temelja modernog orkestra, unijevši razvijenu karakterizaciju glazbala, maštovitu kombinaciju boja, nijansiranu dramatiku, teatralnu gestu i forsiranu izvanglazbenu programnost. Njegovo je kapitalno djelo Fantastična simfonija (Symphonie fantastique, 1830).
