optički disk

ilustracija
OPTIČKI DISK, kompaktni disk – a) udubine u spiralnim stazama; b) presjek diska i reflektiranje laserske zrake

optički disk, medij za pohranu digitalnih zapisa (zvuka, slike, videa i filma, drugih računalnih datoteka) primjenom optičkih efekata. U osnovi je to okrugla ploča od plastike na površini koje je zapis urezan u obliku niza minijaturnih, vrlo plitkih udubina jednake dubine i širine, a različitih duljina i međusobnih udaljenosti, koje su nanizane po spiralnoj stazi, počevši od sredine prema obodu. Zapis se s diska reproducira refleksijom laserske zrake od udubina, reflektirana se zraka vodi na fotodiodu i pretvara u prikladnu električnu veličinu s pomoću koje se ostvaruje konačna reprodukcija. Reprodukciju na računalu obavlja tzv. optički diskovni pogon, koji može biti dio sklopovlja računala ili njegova vanjska jedinica (periferija), dok se za reprodukciju zvukovnih (audio) i slikovnih (video) zapisa rabe i samostalni uređaji (svirač ili → reproduktor). Zapisivanje je najčešće jednokratno, kod nekih se diskova obavlja tvornički, a kod nekih i uz pomoć posebnoga diskovnog pogona, ili reproduktora koji je ujedno i snimač; postoje i diskovi na kojima se podatci mogu višekratno zapisivati i brisati. Široko se primjenjuju kompaktni disk (CD), digitalni višenamjenski disk (DVD) te Blu-ray disk, koji su se tim redom i pojavili na tržištu, a razlikuju se prema detaljima tehnike zapisivanja te gustoći i kapacitetu zapisa.

Kompaktni disk

Kompaktni disk (CD, prema Compact Disk) razvile su 1979. tvrtke Philips i Sony, a na tržištu se pojavio 1983. Promjer mu je 8 cm ili 12 cm, debljina 1,2 mm, sadrži optički zapis samo na jednoj strani; kapacitet je većega diska 74 minute zvukovnoga zapisa (650 MB podataka) ili 80 minuta (700 MB). Proizvodnja komercijalnih diskova s tvornički snimljenim audiozapisom ili videozapisom započinje digitaliziranjem i pretvorbom električnoga signala u laserske zrake koje stvaraju minijaturne udubine u fotootpornom sloju na staklenoj ploči. Od nje se galvanoplastikom izrađuje metalna matrica koja služi za izradbu diskova brizganjem polimernoga materijala (polikarbonat). Kako bi se omogućila refleksija laserske zrake, površina se diska metalizira, a prevlači se i zaštitnim slojem. Na tržištu su dostupni kompaktni diskovi s već upisanim i snimljenim, nepromjenljivim zapisom (CD-DA, CD-I, CD-ROM, Photo-CD) ili prazni diskovi na koje korisnik upisuje ili snima tekst, glazbu, film, slike i sl. (CD-R ili CD-WORM, CD-RW).

Kompaktni audiodisk (CD-DA, prema CD-Digital Audio, Philips, 1983) pojavio se kao zamjena za gramofonsku ploču, a sadrži tonski zapis (glazbu) u trajanju do 80 minuta i s mnogo kvalitetnijom reprodukcijom.

Kompaktni interaktivni disk (CD-I, prema CD-Interactive, Philips i Sony, 1987) sadrži prepletene audioinformacije, videoinformacije i programske informacije. Primjenjuje se multimedijski, od glazbenih i videosadržaja i računalnih igara do obrazovnih programa.

Kompaktni disk samo za čitanje (CD-ROM, prema CD-Read Only Memory, Philips i Sony, 1985) omogućuje brz pristup informacijama svrstanim u sektore. Pruža različite sadržaje: standardne programe (npr. za obradbu teksta), igre, obrazovne sadržaje, informacije trajne vrijednosti kao što su kompletne enciklopedije, leksikoni, rječnici, priručnici, književna djela. Velik kapacitet pohrane (oko 250 000 tipkanih stranica formata A4) omogućuje multimedijski prikaz, npr. tekst praćen pomičnim slikama i zvukom.

Fotodisk (Photo-CD, Philips i Kodak, 1992) služi za digitalno pohranjivanje fotografija. Kapacitet mu je 100 slika prvorazredne kakvoće ili 800 slika televizijske kakvoće. Reprodukciju omogućuje uređaj priključen na televizijski prijamnik ili računalo, slike se mogu elektronički obrađivati ili izraditi fotografije.

Kompaktni disk za upisivanje namijenjen je za jednokratno upisivanje informacija koje se mogu višekratno reproducirati, ali se ne mogu mijenjati ni brisati (CD-R i CD-WORM, prema CD-Recordable i CD-Write Once, Read Mostly/Many, Philips i Sony, 1990), ili za višekratno upisivanje i reprodukciju (CD-RW, prema CD-Rewritable).

Digitalni višenamjenski disk

Digitalni višenamjenski disk (DVD, prema Digital Versatile Disk) predstavljen je 1995. godine. Istih je izmjera i proizvodi se jednako kao kompaktni disk, ali zbog većega broja spiralnih staza i udubina sadrži veću gustoću zapisa, pa mu je i kapacitet mnogo veći. Njegov je razvoj usmjeren na mogućnost zapisa na jednoj ili na objema stranama diska, i to u jednom ili u dva sloja.

DVD-video (1998. god.) namijenjen je pohrani videoinformacija na jednoj strani diska i u jednom sloju. Odlikuje se izvrsnom kvalitetom slike i može pohraniti 133 minute filmskoga programa, koliko većinom traju igrani filmovi.

DVD-audio (1998. god.) sadrži audioinformacije (glazba, govor) na jednoj strani, u 2 ili u 6 stereokanala.

DVD samo za čitanje (DVD-ROM, prema DVD-Read Only Memory, 1997. god.) ima istu namjenu kao CD-ROM, ali je mnogo većega kapaciteta. DVD-ROM 5 ima jednostrani zapis i kapacitet 4,7 GB podataka, a DVD-ROM 18 ima obostrani zapis i kapacitet 18 GB.

DVD za upisivanje (DVD-R, prema DVD-Recordable) ima istu namjenu kao CD-R, ali s mnogo većim kapacitetom i s mogućnošću upisa na jednoj ili na objema stranama. Postoje i diskovi za višekratno upisivanje i reprodukciju različita kapaciteta (DVD-RAM i DVD-RW).

Blu-ray disk

Blu-ray disk (prema engl. blue ray: plava zraka) razvijen je kao nasljednik DVD-a, a standarde te tehnike definirala je 2002. skupina proizvođača elektroničke opreme. Zapisivanje podataka na ploču promjera 12 cm i čitanje provodi se uz pomoć lasera s plavom svjetlošću, valne duljine (405 nm) manje od crvene svjetlosti, koja se primjenjuje za CD-e i DVD-e. Mala valna duljina svjetlosti omogućuje veću gustoću zapisa te znatno veći kapacitet medija (25 do 50 GB i više), pa je takav medij prikladan za pohranu filmova prosječnog trajanja u vrlo visokoj razlučivosti.

optički disk. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 22.9.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=68691>.