Zurbarán [ϑurβara'n], Francisco de, španjolski slikar (Fuente de Cantos, 7. XI. 1598 – Madrid, 27. VIII. 1664). Uz D. Velázqueza najveća osobnost španjolskog baroknoga slikarstva. Bio je učenik Pedra Díaza Villanueva u Sevilli, gdje je 1629. dobio naslov gradskoga slikara. Isprva je bio pod utjecajem Caravaggia, ranoga Velázqueza i J. de Ribere, potom je stvorio vlastiti stil. Slikao je pretežno naturalističke prizore iz života svetaca, os. njihove mistične apoteoze i vizije, likove svetaca i svetica te skupine redovnika u molitvi ili meditaciji koje je modelirao kiparskim isticanjem volumena, a fizionomijama je davao dramatično-psihološki izraz. Kompoziciju je gradio u snažnim kontrastima između tamnih i osvijetljenih dijelova slike i izraženim osjećajem za boju. U potonjim je djelima upotrebljavao bogati kolorit, os. u izradbi liturgijskoga ruha (Vizija sv. Petra Nolasca, 1628–34; Smrt sv. Bonaventure, 1629–30). Radio je za crkve i samostane svih crkvenih redova u Sevilli i susjednim pokrajinama te u Južnoj Americi (Lima, Buenos Aires, Ciudad de México). Osim biblijskih kompozicija sačuvale su se tri mrtve prirode i nekoliko portreta koji svjedoče o veličini sevillskoga majstora (Limuni, naranče i jedna ruža, 1633; Mladi liječnik iz Salamance, 1658).
