znanost o književnosti

znanost o književnosti (njem. Literaturwissenschaft, engl. literary criticism, franc. critique littéraire), ukupnost znanja o književnosti. Uobičajeno obuhvaća povijest književnosti, teoriju književnosti i književnu kritiku. Riječ je o pojmu uspostavljenom početkom XX. st. zbog raskida s devetnaestostoljetnom književnopovijesnom paradigmom. Bez obzira na različitosti nacionalnih tradicija, nastanak znanosti o književnosti posvuda se podudarao s uspostavom poredbene perspektive proučavanja književnosti. Kako se širio horizont razumijevanja književnosti, tako su se kristalizirala i njezina opća obilježja kao predmeta: heterogenizacija sastava književne publike i pluralizacija književnog standarda. U njemačkom kulturnom kontekstu početci razvoja pojma sežu do XIX. st. i vladavine žanra nacionalne povijesti književnosti, koja je književnost postavila u kontekst nacionalnog osvještenja i odgoja. No pod pritiskom pozitivističke filološke kritike u drugoj polovici XIX. st., koja je inzistirala na strogom i pomnjivom istraživanju detalja, panoramsko-sintetički književnopovijesni prikazi zamijenjeni su podrobnim analizama pojedinih razdoblja, povijestima žanrova i stilova, bibliografijama, monografijama, antologijama, proučavanjem utjecaja. Odustajalo se od negdašnjih velikih povijesnih jedinstava, nestajala je jednoznačnost među novonastalim dijelovima, povijesna se cjelina prepuštala subjektivnoj procjeni istraživača, što je urodilo potrebom za uspostavom znanstvenoga kategorijalnoga sustava radi preglednijega razvrstavanja nabujale građe. Pritom je važno napomenuti da se pozitivizam u njemačkoj znanosti o književnosti tada više oslanjao na europska strujanja nego na vlastitu tradiciju njemačke filozofije. Povijest žanra i forme te njihova dinamika postali su samostalnim i najvažnijim predmetom književnopovijesnog proučavanja. To pokazuje da je »pravi« početak njemačke znanosti o književnosti obilježen smjenom pozitivističke filologije duhovnopovijesnom hermeneutikom, koja je prevladavala njemačkim sveučilištem još nekoliko desetljeća. Potkraj 1930-ih pojavili su se prvi otpori duhovnopovijesnoj paradigmi u obliku Lukácseve sociologije književnosti i Staigerove kritike primjerene djelu (werkimmanente Kritik), koja je inzistirala na interpretaciji pojedinačnih umjetničkih djela, a ne na istraživanju njihove društvene i književnopovijesne podloge. Njemačku je znanost o književnosti 1970-ih obilježio snažan otpor scijentizmu, proizišao iz neutralizacije granice između duhovne znanosti koja se bavi književnošću i književnosti kao umjetnosti. Sukladno tomu, znanost o književnosti morala je biti pristupačna čitateljima (poput književnosti), što je isključivalo kompliciranu stručnu terminologiju i preispitivanje vlastitih pozicija. Suprotno spomenutoj rutinizaciji i specijalizaciji proučavanja (i podučavanja) književnosti, engleska obrazovna tradicija priklonila se romantičarskom emancipacijskom idealu s osnovnom idejom književnog djela kao tajanstvene organske cjeline oprečne rascjepkanu individualizmu kapitalističkoga tržišta. Dok su njemački mislioci XIX. st. književnost motrili u kontekstu tvorbe i izobrazbe nacije, za M. Arnolda (glavnog zagovornika institucionalizacije engleske književnosti kao školskog predmeta u XIX. st.) ona je funkcionirala kao neutralizacijski čimbenik klasnih razlika za volju univerzalnih ljudskih vrijednosti. Prema njegovu mišljenju, književnost (poetry) će u budućnosti istisnuti religiju, filozofiju i znanost pa bi se, prema tome, zadaća književnog kritičara sastojala u razboritom širenju njezina utjecaja, čime bi se osiguralo prevladavanje postojećih društvenih rascjepa i nasilja te ulazak u društvo civilizacije i kulture. Na taj je način Arnold modificirao njemačku romantičarsku ideju estetičkog odgoja čovjeka u odgojni mehanizam za englesku srednju klasu. Nakon traumatičnog iskustva I. svjetskog rata i pobjede nad Nijemcima, engleska književnost postala je potvrda nacionalne vrijednosti i njezino je proučavanje doživjelo procvat te u akademskom kontekstu zadobilo povlašten status. Zbog toga su F. R. Leavis, osnivač utjecajnoga časopisa Scrutiny (1932), i njegovi istomišljenici inzistirali na znanstvenom pristupu proučavanju književnosti jer je to jedini način otpora razornom utjecaju kapitalizma (otuđeni rad, masovna kultura, masovni mediji), usmjerenog u prvom redu na profit. Takav ekskluzivizam i strogo ustrojeni (nacionalni) književni kanon bili su u suprotnosti sa širokom odgojno-obrazovnom funkcijom književnosti. Suprotstavljajući se instrumentalizaciji književnosti u neknjiževne svrhe, novokritičari (C. Brooks, R. P. Warren) su 1930-ih pozornost usmjerili na tekstove, a ne na autora. Umjesto kritičkoga vrjednovanja, u prvi su plan postavili pomnjivu i odmjerenu analizu književnog teksta. Takvim je odvajanjem teksta od intencija (interesa i afekata) autora utemeljena znanost o književnosti u pravom smislu riječi. Proučavanje književnosti tijekom XX. st. postupno je preraslo u »ozbiljnu« znanstvenu disciplinu: književne kritike pišu sveučilišni profesori, a znanost o književnosti sve manje izgleda kao djelatnost u službi književnosti i njezinih čitatelja. Opisujući suvremenu znanost o književnosti kao kaotično područje suprotstavljenih i teško razumljivih teorija, sve su glasnije postale kritike na račun zanemarivanja same književnosti za volju proučavanja teorija, koje se bave bilo književnošću bilo same sobom. Zbog filozofskih kritika reprezentacijske paradigme 1960-ih postalo je jasno da su promjene u jezičnom kodu znanosti o književnosti pokazale i razotkrile raspad zalihe zajedničkoga znanja koja je podupirala njezine dotadašnje oblike priopćavanja i primanja. Kao što je prije interpretativna kritika istisnula i razvlastila povijest književnosti, tako je sada unutar znanosti o književnosti teorija preuzela prvenstvo. Dok se o teoriji, kritici i povijesti književnosti govorilo kao o tradicionalnom ustrojstvu znanosti o književnosti, danas bi se moglo reći da je riječ o etapama u regulaciji temeljnoga pojma književnosti. Međutim, njihova povijesna smjena na položaju dominante značila je samo preraspoređivanje i preustrojavanje, a nikako dokidanje ni jedne od spomenutih sastavnica. Tek je 1970-ih pojam teorija postao nazivom novoga, hibridnoga žanra koji se razvio na američkim sveučilištima. Riječ je o načinu pisanja koje se ne može opisati ni kao valorizacija književnog djela, ni kao intelektualna povijest ili filozofija morala, ni društveno proročanstvo, nego kao pisanje koje sadrži od svega pomalo. Nakon strukturalizma pojam književnosti proširio se izvan kanonski omeđena korpusa tekstova i počeo se definirati kao figurativni jezik, tekstna strategija ili sustav označivanja. Tako se pokazalo da fikcija podjednako sudjeluje u značenjskoj tvorbi diskursa svih vrsta pa i onoga teorijskoga. Prema tome, teorija književnosti tako je pristala biti predmetom proučavanja kojim će se razotkriti njezina vlastita ograničenja i slijepe pjege. Stupanj samorefleksije omogućio je pojedinim teorijama dominaciju nad drugima. Pojavom novoga historizma, postkolonijalne teorije, kulturalnih studija, feminističke kritike i dr. 1980-e je obilježio svojevrsni »antropologijski obrat« u znanosti o književnosti, koji je upozorio na upletenost književnosti u mehanizme tvorbe identiteta svojstvene tzv. trivijalnijim praksama poput pisama, dnevnika, ispovijesti, traktata, ugovora, zapisnika, snova i sl. Pozornost se 1990-ih sve više počela posvećivati razlikama književnoznanstvenog instrumentarija u pojedinih nacionalnih tradicija nastalih na temelju njima svojstvenih ekonomskih, političkih, kulturnih, ideologijskih i institucijskih specifičnosti.

Zahvaljujući utjecaju njemačkoga znanstvenog pristupa (Literaturwissenschaft), u Hrvatskoj se termin znanost o književnosti pojavio 1950-ih, a podudara se s objavljivanjem časopisa Umjetnost riječi (1957). Premda se početci književnokritičkog interesa mogu prepoznati u radovima S. Vraza i V. Jagića, o ozbiljnijem znanstvenoknjiževnom interesu može se govoriti 1930-ih, a koji se razvijao unutar okvira zacrtanoga tradicionalnom filologijom, poviješću nacionalne književnosti, književne kritike i estetike. Najpoznatiji su proučavatelji toga doba povjesničari hrvatske književnosti A. Barac, M. Kombol, A. Haler, T. Matić, F. Fancev, S. Ježić, romanist M. Deanović, anglist i komparatist J. Torbarina te utemeljitelj studija komparativne književnosti I. Hergešić. U duhu metodoloških zasada stilističke kritike te na poticaj istraživanja ruskih formalista, strukturalista, engleske i američke nove kritike u Hrvatskoj su se objavljivala prva relevantnija književnoznanstvena istraživanja, i to ponajprije u krugu autora okupljenih oko Umjetnosti riječi. To je ujedno i početak nastojanja hrvatske znanosti o književnosti da slijedi svjetska strujanja u proučavanju književnosti sve do recepcije najrazličitijih smjerova i koncepcija poststrukturalizma u novije doba.

znanost o književnosti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67354>.