Belić, Aleksandar

Belić, Aleksandar, srpski jezikoslovac (Beograd, 15. VIII. 1876Beograd, 26. II. 1960). Slavistiku studirao u Beogradu, Odesi i Moskvi, doktorirao u Leipzigu (1900). Radni vijek proveo na beogradskoj Velikoj školi i Sveučilištu. Član i dugogodišnji predsjednik srpske Akademije. Vodeći srpski jezikoslovac u prvoj polovici XX. stoljeća. Mnogobrojni su mu stručni radovi iz poredbene slavistike, općega jezikoslovlja te hrvatske i srpske dijalektologije i sintakse. Autor je naglašeno fonološki zasnovana Pravopisa srpskohrvatskog književnog jezika (1923). Pisao o čakavskim i kajkavskim govorima i dao značajan doprinos slavenskoj akcentologiji svojim otkrićem novoga akuta u čakavskim govorima. Njegovu trodiobu kajkavskoga narječja prema refleksima praslavenskih glasova tj i dj, izloženu u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj (1927), potonja dijalektološka proučavanja nisu potvrdila. Pridonio afirmaciji tzv. beogradskoga stila srpskoga književnog jezika. Dosljedan zagovornik jedinstvenoga srpskohrvatskoga jezika.

Belić, Aleksandar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6723>.