Zanović, Stjepan, hrvatski književnik i pustolov (Budva, 18. II. 1751 – Amsterdam, 25. V. 1786). Brat Miroslava Zanovića. Zbog kockanja, raskalašena života i bezvjerstva bio je 1769. zajedno s bratom Primislavom istjeran iz Venecije, pa je idućih godina – lažno se predstavljajući kao nasljednik albanskoga protuosmanskog junaka Skenderbega, Šćepan Mali ili litavski vojvoda – putovao po Europi, nerijetko praćen skandalima. U Parizu se kretao u krugu oko francuskih enciklopedista J.-J. Rousseaua. U Nizozemskoj je 1772–73. s bratom Primislavom sudjelovao u velikoj prijevari jedne od vodećih amsterdamskih trgovačkih kuća pa ih je, na nizozemski pritisak, Venecija 1778. javno osudila. Našavši se u nizozemskom zatočeništvu pod teškim optužbama i izvjesnom smrtnom presudom, izvršio je samoubojstvo. Bio je mason i zajedno je s bratom Primislavom bio primljen u lyonsku ložu Sretan susret (L’Heureuse rencontre). Izdao je nekoliko pjesničkih zbirki i djela u kojima daje svoja opažanja o mjestima i ljudima koje je upoznao za svojih putovanja: Različita djela (Opere diverse, 1773), Poezija (Poesie, 1773), Turska pisma (Lettere Turche, 1776), Politička sudbina Poljske (Le Destin politique de la Pologne, 1778), Poezija i filozofija jednoga Turčina (La Poésie et la philosophie d’un Turc, 1779), Veliki Kastriot od Albanije: povijest (Le Grand Castriotto d’Albanie: histoire, 1779), Izabrana djela princa Kastriota od Albanije (Œuvres choisies du Prince Castriotto d’Albanie, 1782), Misli Stjepana-Hanibala staroga pastira od Albanije (Pensées de Stiepan-Annibale vieux berger d’Albanie, 1784).
