zadrugarstvo, socijalno-ekonomski pokret sitnih proizvođača, potrošača, trgovaca i kreditora, nastao u zapadnoj Europi u XIX. st. na ideji o mogućnostima poboljšanja njihova položaja kroz različite oblike dobrovoljnoga zajedničkoga poslovanja. Oblik takva poslovanja jesu zadruge, u koje se članovi, zadrugari, dobrovoljno učlanjuju, imaju jednako pravo odlučivanja te udjel u poslovnim rezultatima prema uloženim sredstvima. Zadruge su posebno pravno regulirane gosp. organizacije. S obzirom na osnivače i funkciju, one mogu biti proizvođačke, potrošačke ili štedno-kreditne, a osnivaju se ponajprije radi zaštite svojih članova od tržišne dominacije velikih kapitalističkih poduzeća i banaka, promicanja suradnje, solidarnosti i zajedničkih interesa članstva. Zadruge ne posluju samo sa svojim članovima nego i s drugim poslovnim organizacijama te građanstvom. Povijesno, zadrugarstvo je bilo reakcija na prodor kapitalističke industrijalizacije i najamnih odnosa s radništvom. Prvu modernu zadrugu, zadružnu prodavaonicu, osnovali su nezaposleni radnici u Rochdaleu u Engleskoj 1844. Ubrzo nakon toga počele su se i drugdje osnivati zadruge koje su svojim nabavno-prodajnim poslovima omogućile povezivanje proizvođača i potrošača, izbjegavajući tako plaćanje velikih marži trgovcima. S vremenom su se zadruge udruživale u lokalne, nacionalne i međunar. zadružne saveze, koji su se međusobno pomagali. Na potrošačko zadrugarstvo nadovezalo se štedno-kreditno zadrugarstvo (prvu štedno-kreditnu zadrugu osnovao je F. H. Schultze-Delitsch 1850. u Njemačkoj), proizvođačko (najčešće u obrtništvu i poljoprivredi), stambeno i dr. Neki ideolozi socijalizma (Ch. Fourier, R. Owen, F. Lassalle) u zadrugarstvu su vidjeli pogodan oblik za razvoj socijalizma. Pokazalo se, međutim, da se zadrugarstvo može jednako dobro prilagoditi kapitalističkomu sustavu, posebno na njegovoj periferiji (obrt, seoska poljoprivreda, individualna stambena izgradnja, male štedionice i sl.), ili da ga krupni kapital lako stavlja u svoju funkciju, te da se uspješne zadruge, pod utjecajem bogatijih članova, lako pretvaraju u kapitalistička poduzeća. God. 1895. nac. zadružni savezi, radi promocije načela i metoda zadružnoga rada, jačanja prijateljstva i pomaganja razvoja zadružnih organizacija u svijetu, te zaštite interesa zadruga, ujedinili su se u Međunarodni zadružni savez, sa sjedištem u Londonu. Danas u svijetu postoji velik broj zadruga, najviše u Aziji i Europi. Prostor zadružnoga organiziranja os. je širok u zemljama u razvoju, ali poslijeindustr. razvoj, s brzim i jeftinim prijevozom i komunikacijama, dovodi do dekoncentracije proizvodnje i širenja kooperacije, što zadrugarstvu daje novu globalnu priliku i u razvijenim zemljama (out-sourcing, mrežna organizacija, mali pogoni) i u novim djelatnostima, posebno u intelektualnim zanimanjima.
Prva moderna zadruga u Hrvatskoj bila je osnovana 1864. na otoku Korčuli; uoči I. svjetskog rata na današnjem teritoriju Hrvatske bile su registrirane 1364 zadruge, a 1940. njih 1695. U socijalizmu je bilo pokušaja forsiranja seljačkih radnih zadruga, ali su oni napušteni, a preostale zadruge općega tipa sve više su tretirane kao organizacije udruženoga rada, sa sve manjim pravima zadružnih osnivača, pa se broj zadruga drastično smanjio. Nakon osamostaljenja RH donesen je novi zakon o zadrugama, a osnivanje različitih tipova zadruga dobilo je nov zamah. U Hrvatskoj su potkraj 2005. bile registrirane 2453 zadruge, od kojih su 1104 bile gospodarski aktivne (448 u poljoprivredi, 149 u financijskom poslovanju, 138 u trgovini, 114 u prerađivačkoj industriji, 85 u građevinarstvu, 63 u poslovanju s nekretninama i dr.).
