Vulas, Šime, hrvatski kipar (Drvenik Veli kraj Trogira, 17. III. 1932 – Zagreb, 8. VI. 2018). Diplomirao 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (V. Radauš), na kojoj je bio profesor. Bio je suradnik Majstorske radionice V. Radauša (1958–62). Redoviti član HAZU od 1991. Početkom 1960-ih pretežno u drvu oblikovao vertikalne, lirski intonirane, harmonične apstraktne kompozicije (Totem, 1960; Zvono djetinjstva, 1963). Nakon toga umnaža različite oblike pretvarajući plohe u pomnjivo raspoređene mase, skladne i monumentalne bez obzira na njihovu veličinu (Napušteni tvrdalj, 1976; Stablo, 1984; U znaku, 1989). Premda u cijelosti nefigurativno, Vulasovo kiparstvo odaje duboku povezanost s dalmatinskom tradicijom i zavičajem (Velike orgulje, 1965; Vinogradi, 1975; Jedra, 1987). Od 1975. nastale su mnogobrojne skulpture biblijske tematike, koje odlikuju dramatični odnosi masa, svjetla i sjene, često naglašeni uporabom boje (Križni put, 1976; Uskrsnuće, 1993; Raspelo, 1995). Okušao se u kovini i mramoru (Alabasterna jedra, 1979). Autor je mnogobrojnih spomenika i skulptura u javnim prostorima (spomenik strijeljanim mještanima u Podhumu kraj Rijeke, 1970; Legenda oblika, 1987., velika granitna skulptura postavljena u Olimpijskom parku u Seoulu, Južna Koreja). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2010).
