Vollard [vɔla:'ʀ], Ambroise, francuski galerist, kolekcionar i izdavač (Saint-Denis, Réunion, 3. VII. 1866 – Versailles, 22. VII. 1939). U Francusku je došao na studij prava, u Montpellier 1885., potom se preselio u Pariz 1887. Ubrzo je započeo trgovati umjetninama te počeo raditi za Alphonsea Dumasa, koji se specijalizirao za akademsko slikarstvo. Kada je Dumas odbio njegov prijedlog da predstavi impresioniste, osamostalio se te 1893. unajmio malu trgovinu u blizini pariške Opere (Rue Laffitte 37), koju je kao galeriju prometnuo u središte tamošnjeg avangardnog umjetničkog života, među prvima stekavši status istaknutog trgovca djelima moderne umjetnosti, neko vrijeme i jedinoga, osobito nakon smrti Juliena Tanguya, Thea van Gogha i Louisa Le Barca.
Prvu izložbu organizirao je 1894., nabavivši od udovice Édouarda Maneta niz umjetnikovih crteža i nedovršenih slika. Izloživši ih uz izvrsne kritike, privukao je Pierrea Augustea Renoira i Edgara Degasa, te počeo prodavati njihova manje značajna djela, nezanimljiva njihovu trgovcu Paulu Durand-Ruelu. Nakon Degasove smrti 1917. otkupio je mnoga njegova kasna djela te je objavio 1924. album s reprodukcijama i svojim razmišljanjima o umjetniku (Degas: 1834–1917). Organizirao je i revolucionarnu izložbu tada gotovo nepoznatog postimpresionista Paula Cézannea 1895. Otkrivši ga umjetnicima, starijima Degasu, Renoiru, Claudeu Monetu, Camilleu Pissarrou, Paulu Gauguinu, ali i mlađima, Pierreu Bonnardu, Mauriceu Denisu, Henriju Matisseu i Pablu Picassu, koji su svi od Vollarda kupovali Cézanneove pejzaže i aktove i njima se nadahnjivali, trajno je utjecao na tijek slikarstva. Promičući Cézannea te trgujući većinom njegova opusa, prometnuo ga je u jednog od najvećih slikara XIX. st. Jednako je tako i Van Goghovim izložbama 1895. i 1896. te stalnom promidžbom i trgovinom njegovim radovima potaknuo umjetnikovu reputaciju te zadržao njegovo djelo u javnosti i posmrtno. Premda je više zanimanja pokazivao za ranije Gauguinove radove, priredio mu je izložbu tahićanskih djela 1898. Uspješnije je surađivao s njegovim sljedbenicima, članovima skupine Nabis kojima je organizirao 1897. i 1898. velike izložbe te je uvelike utjecao na njihove karijere, usmjeravajući ih prema grafici, posebice litografiji u boji, mediju u kojem su ostvarili vjerojatno najveća postignuća tiska u boji XIX. st. Nakon zatvaranja Jesenskoga salona 1905., otkupio je gotovo sve radove Andréa Deraina te mu je iduće godine organizirao izložbu s djelima znamenite londonske serije koju je sam naručio. Velike otkupe ostvario je i od drugih fovista, osobito od Rouaulta s kojim je ostao u najduljoj poslovnoj vezi. Izložio je 1901. i Picassova djela, a Matisseu je organizirao samostalnu izložbu 1904., ali nikad s njima nije ugovorio stalnu suradnju, manje sklon novim smjerovima, poput kubizma i osobito kasnije nadrealizma.
Izdavao je grafičke mape (Album slikara-grafičara, 1896; M. Denis, Ljubav, 1899; P. Picasso, Serija Vollard, 1930–37). Često je usmjeravao umjetnike prema opremi i ilustraciji knjiga, posebice obuzet knjigama umjetnika (livres d’artiste), u kojima je mogao spojiti dva žanra: tiskani album i luksuzno ilustriranu knjigu. Tako ih je već 1899. naručio od Odilona Redona (Apokalipsa sv. Ivana ) i 1900. od P. Bonnarda (Paul Verlaine, Usporedo), s kojim je za I. svjetskoga rata objavio i seriju knjiga s likom Ubua Alfreda Jarryja, te od Augustea Rodina 1902 (Octave Mirbeau, Vrt muka), M. Denisa 1911 (Paul Verlaine, Mudrost) i Émilea Bernarda 1916 (Charles Baudelaire, Cvjetovi zla). Osobito im se posvetio nakon I. svjetskoga rata (O. Mirabeau i P. Bonnard, Dingo, 1924; Honoré de Balzac i P. Picasso, Nepoznato remek-djelo – Le Chef-d’œuvre inconnu, 1931; Guy de Maupassant i E. Degas, Kuća Tellier, 1934), zbog kojega je bio primoran zatvoriti galeriju i djelovati iz svog stana.
Napisao je više knjiga i monografija o slikarima (Auguste Renoir, 1910; Paul Cézanne, 1914; Slušajući Cézannea, Degasa, Renoira – En écoutant Cézanne, Degas, Renoir, 1938) te autobiografsku Sjećanja trgovca slikama (Souvenirs d’un marchand de tableaux, 1937).
Premda su ga mnogi vrlo uspješno portretirali, poput Cézannea 1899., Renoira 1908., Picassa 1910., Bonarda 1924., sam je zadržao jedino Renoirov portret iz 1917., na kojem je naslikan kao toreador. Iznimno bogat, znatno je darivao francuske muzeje. Nakon iznenadne pogibije u automobilskoj nesreći, velik je dio zbirke, koji je naslijedila šira obitelj i bliski prijatelji, poslije uglavnom prodan, raspršen ili nestao, osobito tijekom II. svjetskog rata.