vjerovanje.
1. Mentalni čin kojim netko prihvaća kao istinit neki sud (tvrdnju, mišljenje), iako za to prihvaćanje nema izravne osnove u vlastitom iskustvu niti ga može opravdati pravilnim logičkim izvođenjem iz suda koji je već utvrđen kao istinit. Psihološka je osnova vjerovanja različita; nekada se ono zasniva na stavu intelektualne receptivnosti ili sugestibilnosti koji pojedinac zauzima prema sudovima i mišljenjima koja su u njegovoj društv. okolini prihvaćena, nekada na »povjerenju« u autoritete (osobe, institucije i sl.) koji određena mišljenja zastupaju ili nameću. Kada se vjerovanje odnosi na činjenice svakidašnjeg ili znanstv. iskustva, ono se često oslanja i na »vjerodostojnost«, mogućnost da se sadržaj vjerovanja kao »vjerojatan« uklopi u sustav iskustava i na iskustvu osnovanih spoznaja. Skup subjektivnih, neprovjerenih (predznanstvenih) mnijenja o nekoj stvari, problemu ili spoznaji naziva se »sustav vjerovanja«. Isključivanjem svega psihološkoga, subjektivnoga i situacijski uvjetovanoga treba se doći do čistoga logičkog sadržaja koji tomu stavu jamči istinitost.
2. U kršćanstvu, kratak vjeroispovjedni obrazac koji sadrži glavne kršćanske vjerske istine; simbol vjere. U početku se upotrebljavao prilikom krštenja, a poslije ulazi u bogoslužje. U kršćanskoj tradiciji nastala su tri poznatija vjeroispovjedna obrasca: Apostolsko vjerovanje, Nicejsko vjerovanje i Atanazijevo vjerovanje.
