Visovac, otočić u proširenome dijelu kanjona rijeke Krke (Visovačko jezero) u Šibensko-kninskoj županiji. Prvi se put spominje 1345. u ispravi kojom je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac darovao otok i utvrdu Rog Budislavu Ugriniću. Poslije je pripao obitelji Utješinović. Eremiti sv. Augustina u XIV. st. na otočiću su sagradili mali samostan i gotičku crkvicu sv. Pavla (sačuvani su stupići njihova klaustra s bunarom iz XIV. st. i kapela). Zbog bojazni od osmanskih provala augustinci su oko 1440. napustili otočić na koji se oko 1445. naseljavaju franjevci iz Kreševa. Padom Skradina (1522) i Visovac je došao pod vlast Osmanlija; pripadao je Kliškomu sandžaku. Franjevci su ostali na otočiću i odatle pastorizirali krajeve od Like do Cetinske krajine. Godine 1576., gradnjom samostana i crkve Majke od Milosti (u gotičkome stilu), franjevci su proširili pobožnost prema Gospi Visovačkoj. Za Kandijskoga rata (1645–69) pomagali su Mlečanima pa su se 1648., bojeći se osvete, sklonili u Šibenik, no nakon 1672. postupno su se vratili na otočić. Karlovačkim mirom 1669. Visovac je došao pod mletačku vlast. Od kraja XVII. st. samostan se intenzivnije obnavlja: 1694. produljena je i barokizirana crkva (nadograđuje se 1725), 1700−03. podignut je dio samostana uz crkvu, 1715. i 1741. izgrađena su dva nova krila, a konačan četverokutan izgled samostan je dobio 1911. izgradnjom novoga krila. Slomom Austro-Ugarske Monarhije otočić su okupirali Talijani 1919., pa je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bio podijeljen između Italije i Države SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije; za II. svjetskog rata (do 1943) bio je podijeljen između Italije i NDH, a 1944. vlast nad otokom preuzeli su partizani. Nakon II. svjetskog rata samostanska zajednica nastavila je djelovati u okviru Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja čuvajući bogatu umjetničku, arhivsku i knjižničnu zbirku te održavajući školu franjevačkih novaka. Nakon potresa 1986. provedena je temeljita obnova crkve i samostana. Za Domovinskoga rata franjevci su se sklonili s otoka, škola je privremeno prestala djelovati, a vrijedna kulturna baština radi sigurnosti prenesena je s otočića. Nakon 1995. samostanski je život obnovljen, a osobita pozornost poklonjena je restauraciji i vrednovanju kulturno-umjetničke ostavštine Visovca.
