Vinkovci, grad 22 km jugozapadno od Vukovara, 29 km sjeverno od Županje i 40 km južno od Osijeka, istočna Slavonija; 28 111 st. (2021). Leži na obali rijeke Bosut, u nizinskom području (90 m apsolutne visine). U staroj gradskoj jezgri (XVIII. st.) barokna župna crkva sv. Ivana Nepomuka (1777) i pravoslavni hram Silaska Svetog Duha (1793) te niz kasnobaroknih zgrada. Gimnazija (osnovana 1779). Gradska knjižnica i čitaonica (osnovana 1875); Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (osnovano 1917); Gradski muzej (osnovan 1946; arheološka, prirodoslovna, povijesna, etnografska zbirka); folklorna manifestacija Vinkovačke jeseni (od 1966). Drvna, kožarska, tekstilna, metalna, prehrambena industrija; proizvodnja građevnoga materijala; centar za oplemenjivanje bilja. Vinkovci su glavno željezničko čvorište istočne Hrvatske; ondje se spajaju posavska i podravska pruga te pruge koje iz BiH vode prema Madžarskoj. Rodno su mjesto bana J. Šokčevića, autora glazbe hrvatske himne J. Runjanina, kemičara i farmaceuta J. Domca, arheologâ J. Brunšmida i V. Hoffillera, književnikâ J. i I. Kozarca, J. Ivakića, V. Kovačića, V. Reinhofera, povjesničara F. Šišića, numizmatičara B. Horvata, književnika i publicista V. Lunačeka, književnoga kritičara J. Bognera, slikarâ S. Šumanovića i S. Kopača, slikara i grafičara A. Kinerta, kipara i slikara V. Radauša, filmskoga redatelja R. Sremca, redatelja i spikera I. Hetricha, glumca I. Ficija i dr. – Velik broj prapovijesnih nalazâ potvrđuje da su se na širem prostoru Vinkovaca ili usporedno pojavljivale ili smjenjivale različite kulture, među kojima su osobito brojni nalazi starčevačke (Tržnica, Ervenica, Pjeskana), sopotske (Ervenica, Pjeskana, bivša Brodska imovna općina), badenske (Dirov brijeg, sjecište željezničke pruge i potoka Barica), vučedolske (Tržnica, hotel Slavonija, Narodni magazin, Ervenica, Krnjaš), vinkovačke (dva kulturna sloja na humku Tržnice), vatinske (Krnjaš) te daljske kulture (Tržnica). U starije željezno doba taj su prostor naselili Iliri, a mnogobrojni nalazi keltskoga novca iz mlađega željeznog doba potvrđuju prisutnost keltsko-latenske kulture (Ervenica, Tržnica, Krnjaš, ciglana Dilj, Novo Selo). U doba rimske vladavine bilo je utemeljeno veće gradsko naselje, koje je od II. st. bilo municipij, a za cara Karakale (211–217) dobilo je status kolonije (Colonia Aurelia Cibalae). Zahvaljujući položaju na magistrali koja je povezivala zapadni i istočni dio Carstva, postalo je važnim uporištem na području rimskoga limesa. Ondje su rođeni rimski carevi, Valentinijan I. i Valens. Grad su 441. osvojili Huni, nakon čega se do 566. smjenjivala vlast Gepida, Ostrogota, Langobarda i Bizanta. U drugoj polovici VI. st. na to su se područje doselili Avari i Slaveni, potom su ga zauzeli Franci (796) te kratkotrajno Bugari u IX. st. Rani srednji vijek, iako vrlo buran što se tiče povijesnih zbivanja, nije ostavio mnogo arheoloških tragova u istočnoj Slavoniji. Uz rimske ruševine potkraj XII. st. razvilo se pokraj crkve sv. Ilije naselje (madž. Zenthelye), koje je isprva bilo u posjedu plemićke obitelji Szente-Mágocs, poslije Ašlana, Talovaca i Gorjanskih. Za osmanske vladavine prvi se put spominje pod imenom Vinkovci 1546., kada je bilo sjedište nahije, koja je uskoro bila ukinuta, a mjesto gotovo opustjelo. Planski razvoj Vinkovaca započeo je nakon povlačenja Osmanlija (1687), osobito nakon osnutka Vojne krajine, kada su Vinkovci postali sjedištem krajiških ustanova. Vinkovci su za vladavine Marije Terezije dobili status vojnoga komuniteta (1766), što je podrazumijevalo određene pravne i gospodarske povlastice, ali su taj status uskoro izgubili. Vojne su vlasti izgradile niz upravnih i drugih zgrada, a 1780. započela je djelovati i gimnazija. Brži razvoj Vinkovaca započeo je u drugoj polovici XIX. st. izgradnjom željezničkih prugâ i ukidanjem Vojne krajine (1881). Za II. svjetskoga rata Vinkovci su bili oslobođeni 13. IV. 1945. U Domovinskom ratu u topničkim i zračnim napadima Jugoslavenske armije u jesen 1991. oštećen je velik broj građevina u povijesnom urbanom središtu.
